Kultura Kultura

RUMUNJSKA ŠKOLA

Dana Bunescu, dobitnica Srebrnog medvjeda za montažu, u Splitu je studente podučila da je premijera najtužniji dan i da moraju biti pripremljeni za depresiju i ekstazu

RUMUNJSKA ŠKOLA

Za mene je dobro montiran onaj film u kojem je sačuvan emocionalni i energetski potencijal svih elemenata, slike i zvuka, uz poboljšanja napravljena kroz očitije, čišće prikaze istog

Nakon scenarista Razvana Radulescua, Split je ugostio još jedno veliko ime rumunjske kinematografije. Radi se o montažerki Dani Bunescu, dobitnici Srebrnog medvjeda na Berlinalu 2017. za montažu u filmu "Ana, ljubavi moja" redatelja Calina Petera Netzera ("Poza djeteta").

Kao i Radulescu, Dani Bunescu je stigla u Split kako bi - od ponedjeljka do petka, od 23. do 27. rujna - održala radionicu koju organizira Udruga Metonimija u suradnji s Umjetničkom akademijom u Splitu. Bunescu ovih dana na UMAS-u marljivo radi sa studentima i mladim filmašima, a oni su dobili priliku "upoznati se sa specifičnom tehnikom rada autorice i kroz radionicu montirati i usavršavati vlastite radove kratkog formata".

- Sa studentima radim na njihovim vlastitim projektima, projektima koji su im u ovom trenutku važni. Nakon prvog, grupnog sastanka, kada svatko od njih iznese ranjivosti radova i vlastite interese, prelazimo na drugu fazu, sastanke jedan na jedan. Pokušavamo ispraviti te ranjivosti, otkrivamo nova pitanja i pokušavamo odgovoriti i na njih. Ne bih rekla da ih podučavam, pričamo, radimo na materijalu. Ako iz tih nastojanja iziđe nešto dobro, ja sam zadovoljna – govori nam Bunescu, kojoj je Radulescu preporučio Split.

- Rekao mi je lijepe stvari o ovim radionicama i došla sam na njegovu preporuku jer mi je prijatelj i vjerujem mu – kaže Bunescu.

Što je dobro montiran film po vašem mišljenju?

- Za mene je dobro montiran onaj film u kojem je sačuvan emocionalni i energetski potencijal svih elemenata, slike i zvuka, uz poboljšanja napravljena kroz očitije, čišće prikaze istog.

Je li montažer ujedno i pripovjedač? Pomaže li montaža u završnom, strukturnom, oblikovanju priče?

- Da, jest. To je osobito vidljivo kod dokumentarnog filma, gdje ne postoji scenarij kao prvi faktor za raspored materijala. Može se naći pisani plan udaljen od postojeće vizualne strukture. Također i u filmovima s temom fikcije, ali tamo postoji više nijansi. U svakom slučaju, film zasigurno dobiva svoj oblik u procesu montaže.

Kako uspostavljate logiku i ritam montaže za zasebne komadiće filma prije nego što ih spojite u cjelinu?

- Nisam sigurna kako to točno radim, ne mogu odati formulu jer je nemam. Mislim da, na neki način, razumijem i osjećam prirodu materijala, gledam, učim, dokumentiram ga. On se nagovješta sam, bez potrebe kontroliranja procesa. Naravno da počinjem graditi faze s idejom na umu. Radim sama bez asistenta, približim se materijalu, čitam o tome što želim reći kroz film i to je u biti to. Mislim da je za to odgovorna moja sposobnost spajanja koja mi omogućuje da napravim odabir.
 

Dobivate li osjećaj za ritam s montažom? Je li montaža na neki način kao glazbena harmonija?
- Naravno, imati osjećaj za ritam i stvoriti ga osnova je profesije. Glazba kao osnova svakog ritma može se iščitati i prevesti kao interpretiranje filmskog ritma kao glazbenog. Tako svi elementi tvore sliku svojim vlastitim ritmom, čak i zvuk. Montaža je zadužena za harmoniziranje svih tih ritmova.
 

Imate li neku scenu da vam je osobito teška za montiranje, i što je čini teškom? Gomila snimljenog materijala, tj. višak opcija?

- Kao što sam već spomenula, ovisno o mjeri u kojoj razumijete potencijal materijala, ništa ne mora biti problem. Količina materijala je prednost, tako bolje razumijete značenje stvari. Što bolje razumijete broj opcija, njih je sve manje i manje. Očito postoji više mogućnosti, kombinacija različitog materijala, ali samo jedan je onaj koji odgovara za točno određenu namjenu. Možda će vam trebati dugo da to postignete, ako uopće to uspijete postići. Nikada nisam sigurna da je zadnja kombinacija optimalna, svako djelo ima vlastito vrijeme i stalno otkriva svoje vrijeme, što je u biti i prirodno da tako bude.
 

Koja je vaša finalna poruka za mlade montažere?
- Ako je film stvarno njihov poziv, moraju biti spremni na depresiju i ekstazu, da se umore. Moraju biti spremni umrijeti i uskrsnuti sa svakim projektom. Želim ih upozoriti da je najtužniji dan premijere. Mislim da u kinematografiji nema mjesta za sreću.


Esfira Shubs prva među uzorima
Koji bi bio top-ten "must see" filmova što bi ih svaki montažer trebao pogledati?
- Nisam sigurna ima li deset filmova ili više, ali prvi kojih se sjetim su oni koji označavaju početak teoretiziranja filmova kao jezika i montaže, kao gramatike tog jezika, poput radova Sergeja Eisensteina i Esfire Shubs.
Imate li omiljenog montažera ili montažerku? Thelma Schoonmaker? Sally Menke? Mary Sweeney? Margaret Sixel...?
- Esfira Shubs, ona je bila prva. Naravno, poštujem rad svakog montažera, više ili manje poznatog, ali Shubs je bila pionir u montaži arhivske filmske građe, pa čak i propagandnih filmova. Tek nakon gledanja njezinih filmova počinjem shvaćati potencijal postupka montaže.

Naslovnica Kultura