Kultura Kultura

OD BLATA DO ZVIJEZDA

'Idem u kuću u kojoj sam rođena, gdje razumijem dijalekt i ljude': slavna dalmatinska Australka izlaže u Splitu i priča o uzbudljivom putu svoje familije te bliskosti s neprežaljenim pokojnim glumcem

OD BLATA DO ZVIJEZDA

"Godina opasnog življenja" naziv je izložbe radova Frances Andrijich, australske fotografkinje hrvatskih korijena, koja je upravo otvorena u Fotoklubu Split, gdje će i ostati do 17. listopada.

– Izložba je nastala kao fotografski zadatak na temu adaptacije istoimenog romana Christophea Kocha u sklopu kazališnog festivala Black Swan u Perthu 1999. Trebali smo konstruirati fotografski arhiv glavnog junaka Kochove novele, Billyja Kwana.

On je živio u Indoneziji i radio je kao snimatelj, a potajice je snimao fotografije mučnog i surovog života indonezijske sirotinje – objašnjava nam Frances, Blajka iz Pertha koju njezini Blaćani još uvijek odmila zovu Franica.

Kao Frances, ona je fotografkinja svjetskog ugleda, s više od 12 knjiga fotografija iza sebe, pregršt renomiranih nagrada i bibliotekom naslovnica, knjiga i institucija koje nose njezin potpis i s kojima je surađivala, od The New York Timesa do West Australian Opere.

U razgovoru za stolom Fotokluba Split objasnila nam je podosta o profesionalnom i intimnom putu od Korčule do Australije.

Gledao sam video u kojem jedna novinarka za vas kaže da ste spremni učiniti bilo što kako biste došli do fotografije i da to može poprimiti zastrašujuće razmjere. Bila je dobronamjerna, koliko sam shvatio...

– Ha, ha, ne... Osjećam se puno hrabrijom s fotoaparatom. Autori rijetko kad žele djelovati iz zone prosječnosti, tako da mislim da je posrijedi potreba da nešto napravite najbolje što možete.

Na terenu dobijete svoj grubi materijal i nemate drugih prilika. To zahtijeva dosta pripreme i totalnu usredotočenost, ali ja sam tako puno opuštenija.

Vaš je teren cijela Australija, čini se. Citiram vas: "Država je moj studio." Snimili ste puno australskog pejzaža... Kad biste morali s nekoliko atributa obuhvatiti cijeli vaš kontinent, koji bi to bili?

– Velik i širok horizont. Uglavnom je to zapadna Australija. Boje su jako bogate, mi to zovemo "pindan" (pojam koji se koristi za crljenicu australske regije Kimberley na zapadu Australije; termin je izrazito lokalan i primjenjuje se i za tlo i za vegetaciju koja raste na njemu, nap. a.).

Kad idete na jug, vrlo je zeleno, kao ovdje, dok prema pustinjama imate tu izgorenu narančastu. Postoji različitost, ali te boje zemlje i kamena su ono što definira moj odnos.

Tjedan prije nego sam došla ovdje snimala sam za jedan časopis ljude i teren po "outbacku". "Outback" je poput američkog srednjeg zapada: nenaseljen, iznimno rijetke populacije, sa zapanjujućim krajobrazima i velikim otvorenim nebom.

To je meni Australija. A onda dođem ovdje, gdje su sve ove stare zgrade od kamena koje obožavam. Split je toliko uznapredovao u posljednjih 13 godina. Sutra idem u Blato, koje također osjećam domom...

Vremenska kapsula

Da, i htio sam vas pitati kako kao fotografkinja vidite svoje rodno mjesto...

– Idem u kuću svojih roditelja, u kojoj sam rođena, među ljude kojima razumijem dijalekt i kulturu življenja (Frances govori hrvatski, ali na dijalektu Blata s Korčule; to je jedini hrvatski "standard" koji je čula otkad je u dobi od četiri godine zajedno s roditeljima otputovala u Australiju, nap.a.).

Dobro, kulturu otprije 60 godina, jer je, kao i moj dijalekt, vremenska kapsula. Kad su moji roditelji otputovali, sačuvali su načine i tradiciju 50-ih i 60-ih, od kojih mnogo toga još uvijek opstoji tamo. Volim to.

Mislim da me to i kao fotografkinju informira različitim vizualnim unosima. Za mene je važno to što sam vizualno povezana s toliko različitim prostorima.

Što nam možete reći o vašem radu za novine?

– Po bilo kojoj osnovi, kad me pošalju na zadatak, ono što urednik ili klijent žele da napravim jest – ne da pokažem ljudima kako stvari izgledaju, nego kako ih se osjeća.

Radila sam u timu s dosta novinara, i uvijek smo se nastojali vratiti, ne toliko s predmetom priče, koliko s osjećajem koji priča ima. Iščekivanje koje naručitelji imaju uvijek je: vratite se s nečim što ima visoki standard.

Novine i časopisi pomalo gube važnost, jer cvjetaju Instagram i društveni mediji, ali još uvijek snimam za tiskovine, kao što je New York Times.

Tu je barem kao i oduvijek: očekivanja se ne grade na osnovi toga koliko "lajkova" imate, puno su pronicljivija od toga. Od njih sam kao fotografkinja naučila puno, i još uvijek učim. To me čini profesionalno zadovoljnom.

Kad već spominjete vidljivost tiskovina, gdje biste locirali vrhunac novinske fotografije, koje ste vi bili dio?

– Vjerojatno su to osamdesete i devedesete, jer prije toga moramo govoriti o hrabrim fotografima koji su radili za Time šezdesetih, ljude koji nisu koristili samo oči, nego i noge, i koji su morali na brzinu zaleći ili se uspeti na zid.

To su bili "totalni fotografi".

Ta je tradicija bila prije mojeg vremena, a to je, mislim, bilo zlatno vrijeme novinske fotografije. Ali imala sam sreću biti na kraju repa tog zlatnog doba.

Proračuni se režu i časopisi jednostavno nestaju. Još uvijek radim za njih, ali ne kao prije 20-ak godina. Ali tako je svuda.

Osim krajobraza, portretirali ste i neke globalno poznate osobe. U vašem su portfelju, među ostalima, Dalaj-lama, Hugh Jackson, a i neprežaljeni Heath Ledger... Što vam je najvažnije u portretiranju? Neki fotografi kažu kako je to "bit portretiranoga"...

– Da, za "bit portretiranoga" trebate imati vremena. Recimo, za Dalaj-lamu sam otišla s novinarom koji je s njime imao dogovoren intervju. Novinar ga je zadržao cijelu vječnost, a ja sam samo pogledavala na sat.

Tako da sam počela snimati još dok su razgovarali, a nakon toga sam ga imala nasamo doslovce tri minute. I tu trebate snimiti naslovnicu.

Nekad je potrebno dosta pripreme, a nekad je dovoljno nekoga sresti pa da sva ta priprema padne u drugi plan.

Često nemate vremena kako biste izgradili neki poseban odnos, i tada je vještina koja vam treba – montaža u glavi.

Ako prokopate tunel prema samo jednoj ideji, ona lako ispadne pogrešan izbor. Važno je biti pripremljen, ali i otvoren za promjenu pristupa, eventualno se vratiti s nečim puno jačim od onoga s čime ste krenuli na zadatak.

Heatha sam upoznala kao vrlo mladoga glumca, imao je 16 godina u svojoj prvoj ulozi. Otad sam ga puno puta fotografirala, a on je uz to bio i zainteresiran za fotografiju, pa smo zajedno dolazili do ideja.

Njegova me je sestra zamolila da snimim i neke obiteljske fotografije. Izgradili smo uzajamno povjerenje.

Kad je umro, mnogi su me časopisi kontaktirali jer znaju da imam vrlo intimne obiteljske fotografije, ali nisam ih, naravno, nikome dala, jer je to bilo samo za njega i njegovu obitelj. Ljudi koje snimate žele vam vjerovati, posebno kad radite portrete.

Portret možete napraviti na bezbroj načina, ali mislim da se ljudi žele osjećati opušteno kad ih portretirate. Annie Liebovitz će vam reći: "Ne, ne želim da se osjećaju ugodno", ha, ha. Ona je sjajna, ali ja imam dijametralno suprotan pristup.

Ljudi koje portretiram moraju osjećati da se brinem o njima, jer u jednom trenutku ih snimate, u drugom su na naslovnici. To je prilično stresno, kao i ovaj intervju, ha, ha.

Nakon toliko godina u fotografiji i novinarstvu naučite se koncentrirati oko izbora prave opcije. Priči možete pristupiti na toliko načina.

Nekad odlučite nekoga snimiti na određeni način i to jednostavno bude to, ali u to uračunajte izbor objektiva, otvor blende, brzinu zatvarača i slično. To često ispadne intuitivno što se mene tiče.

Biti Heath Ledger

Spomenuli ste bliskost s Ledgerom... Kakav je on bio kao osoba, zašto je morao otići tako rano?

– Beskrajno kreativan i energičan. Stvaralački hiperaktivan. Kako je bio i strastveni fotograf, procijenio bi vas u tren oka. Mislim da bi postao redatelj u nekom kasnijem trenutku.

Već je počinjao snimati neke glazbene videoklipove i slične stvari. Njegova je gluma bila sjajna i postajala je sve boljom. Mislim da mi se kao model zapravo darovao, jer je bio tako dobar u stvaranju sjajnih slika.

Dali biste mu tavu, a on bi s njom napravio festival. Zabavljali smo se. On nije volio da ga se fotografira, zapravo nije volio "lažnjake" i otrcane poze.

Ali kad bi osjetio da je ukrcan u kreativno putovanje koje mu se sviđa i u kojemu je i sam mogao sudjelovati, tada bi sjajio. Međutim, njegova hiperaktivnost dovela je do problema sa snom i sličnoga, što je u konačnici i dovelo do njegove autodestrukcije.

Isto to činilo ga je i tako briljantnim glumcem. Mislim... Joker!

Da... Joker!

– To je jedna od najsjajnijih uloga uopće. Znam kako se pripremao za tu ulogu, još sam u kontaktu s njegovom obitelji... On je dečko iz Pertha, mojega grada.

Uspeo se do Oscara. Ne pođe to svakome iz malih sredina za rukom. On je bio poseban tip. Neusporedive tjelesne prisutnosti.

S tim u vezi, u vašem fotografskom portfelju je i ples, plesači zaustavljeni u pola pokreta...

– O, da, to je velika strast.

Međutim, vi možete uhvatiti samo trenutak... Je li vas ta strast ponukala da radite i video i filmske forme?

– Da, i to baš odnedavno, jer to je smjer u kojem sve ide. Novine se gase i sve postaje audiovizualnije. Znate, fotografija više nije dovoljna, ha, ha.

Moj je partner dokumentarist (poznati australski glumac Michael Muntz, nap.a.), radili smo neke stvari zajedno i dosta sam naučila od njega.

Međutim, fotografija je za mene druga priroda i kad se nađem pred nečim zahtjevnim, iz toga ću izići s nečim što mi se sviđa.

Kad je nešto zahtjevno u videu, moram se prisjetiti da sam fotografkinja i da već znam pola toga, ali to svejedno nije dovoljno da bih se usudila pristupiti duljim formama.

Zasad nisam razočarana, ha, ha.

Onda ste možda spremni i za koji filmski festival. Ima ih par ovdje u Splitu...

– O, ne, ne... Ha, ha, ne još. Zasad sam spremnija za slučajni posjet poput ovoga, ali ni to nije lako. Australija nije baš iza ugla.

Blajska veza

Učinila sam đir po centru, po Pazaru i Rivi, s Feđom Klarićem. To je posebno iskustvo.

On zna sve i svi znaju njega. Zadnji put sam ovdje bila prije 13 godina i grad se u međuvremenu doista opremio za posjetitelje.

Moja se obitelj bila vratila ovdje u jednom trenutku, kad sam imala 12 godina, i kupili su stan na Bačvicama.

Htjeli su ostatak života provesti ovdje, ali moja je majka htjela natrag u Australiju jer joj je tamo ostala sestra.

U to je vrijeme moj otac, koji je inače prvi i otišao u Australiju, htio ostati u Splitu, ali majka jednostavno nije mogla. Dakle, otišla sam s nepunih pet, vratila se s 12, i otada sam bila ovdje možda šest puta.

Već se druga generacija naše obitelji rađa izvan Hrvatske i to donekle razvodnjava cjelokupno naslijeđe, ali još uvijek imam više rođaka u Blatu nego u Australiji.

 

 

Naslovnica Kultura