Kultura Kultura

Najzabavniji dio

Jedna od rijetkih Hrvatica koja se bavi tim poslom: mlada filmašica oduševila je na svojoj splitskoj premijeri, nama otkriva bi li preselila pod Marjan i koji su joj planovi

Najzabavniji dio

Rado bih se u životu htjela baviti objema granama filma. Ako želiš biti dobar režiser, potrebno je znati i polje montaže, i obrnuto. Zato mi se sviđaju akademije, koje u početnim godinama studiranja studentima daju priliku da istraže sva polja filma.

Montažom filmova se u svijetu sedme umjetnosti znaju baviti i žene. Rjeđe od muškaraca, ali nađe ih se. Filmofili sigurno znaju za Thelmu Schoonmaker, kućnu montažerku Martina Scorsesea, vjerojatno i za Sally Menke koja je montirala mnoge Tarantinove filmove.

Čuli su vjerojatno i za Anne V. Coates ("Lawrence od Arabije"), Dede Allen ("Bonnie i Clyde"), Vernu Fields ("Ralje"), Carol Littleton ("E.T."), Doddy Dorn ("Memento"), Mary Sweeney ("Mulholland Drive"), Margaret Sixel ("Pobješneli Max: Divlja cesta")... No, što je s hrvatskim montažerkama?

Dubravka Turić je rijetka domaća filmašica koja se bavila tim poslom prije nego je prešla na režiju. Nije jedina. Jer, montažom se bavi i mlada Laura Pascu. Montirala je "Zagrebački ekvinocij", dugometražni igrani prvijenac Svebora Mihaela Jelića, koji je splitsku premijeru upravo imao na Split Film Festivalu.

Odakle ljubav prema filmu i kako je išao tvoj put do montažerke?

– Počela sam se ozbiljnije baviti filmom pri kraju srednje škole, kada sam doznala za radionice filmskih organizacija Kinoklub Zagreb i Blank_filmskog inkubatora. U djetinjstvu sam znala s prijateljima snimati kratke filmiće koje bismo gledali samo unutar prijateljskih i obiteljskih krugova. Oduvijek su me zanimali režija i montaža. Iskreno, ne znam čime bih se bavila da se ne bavim filmom. Ne studiram montažu, ali ove godine sam završila preddiplomski studij animiranog filma i novih medija. Mislim da se montažom i filmom možeš baviti i bez studiranja ako se okružiš pravim ljudima i dovoljno vježbaš.

Živjela si do desete godine u Beču. U kakvom ti je sjećanju ostao taj grad?

– Beč je zapravo vrlo sličan Zagrebu, samo što je veći. Drago mi je da sam svoje odrastanje nastavila u Zagrebu jer je zagrebački noćni život mladih mnogo zanimljiviji nego bečki, upravo zbog njegove veličine. U Beču nije običaj okupljati se po trgovima i javnim mjestima nakon ponoći jer je grad veći i samim time opasniji. Ipak, mogućnosti studiranja i kvaliteta života u Beču je na višem standardu.

Bi li se mogla vratiti i živjeti tamo ili ti je Zagreb "zakon"?

– Rado bih upisala u Beču studij, što mi je i namjera. Beč i Zagreb nisu previše udaljeni jedan od drugog, tako da mi se to čini kao savršena prilika da iskusim studiranje tamo, a održim kontakte s ljudima iz Zagreba.

Dakle, prava si osoba za montažu "Zagrebačkog ekvinocija"?

– Ne znam jesam li prava osoba, to može procijeniti samo Svebor. No, jedno mogu reći: koliko god da nam se mišljenja razlikuju u mnogim stvarima, u montaži se potpuno slažemo. Bilo mi je predivno iskustvo surađivati sa Sveborom jer mi je dao prostora da isprobam što želim.

Koliko ti je vremena otišlo na montažu filma? Koliko si pred sobom imala materijala da bi ga dovela na trenutačno trajanje?

– Pa, ono, dosta sam noći provela montirajući "Zagrebački ekvinocij". Rekla bih da smo ukupno montirali s prekidima oko šest mjeseci. Materijala je bilo puno i da smo koristili sve što je bilo predviđeno u scenariju, film bi trajao četrdeset minuta dulje.

Je li redatelju Jeliću bilo teško odreći se nekih scena?

– Nije, dapače, nama je bilo teže. Da se njega pita, skratio bi film na trajanje kratkometražnog filma! Još uvijek mi dođe da zaplačem kada se sjetim nekih scena koje je hladnokrvno izbacio. Svebor je definitivno i više nego objektivan oko nekih neuspjelih scena, te zna procijeniti i popraviti mane u filmu.

Montaža je svakako dinamizirala film i dala mu finalni oblik. Slažeš li se da filmovi nastaju u montaži, kako smatraju mnogi?

– Definitivno! Ne bih bila toliko zagrijana za montažu da nije tako. Filmovi poprimaju potpuno novi oblik u montaži, pogotovo kad je riječ o dugometražnom filmu. Kratkometražni film ima jednu-dvije scene, a dugometražni njih pedeset, što automatski ostavlja neusporedivo više prostora za igru. Najzabavniji dio montaže bilo je spajanje triju priča u finalnu cjelinu. Od promjene ritma filma do nekronološke montaže, bilo je nebrojenih mogućnosti.

Zašto te baš montaža toliko loži, a ne režija ili gluma?

– Montaža me loži zbog prethodno navedenih razloga. Smatram da je montaža definitivno najzabavniji i najopušteniji dio produciranja filma. S obzirom da imam nekoliko vlastitih kratkometražnih filmskih uradaka, jednako me loži i režija.

S montaže bi se jednog dana prebacila na režiju kao Dubravka Turić?

– Da, planiram uskoro snimiti i još jedan kratki film. Definitivno bih htjela ići u oba smjera. Rado bih se u životu htjela baviti objema granama filma. Ako želiš biti dobar režiser, potrebno je znati i polje montaže, i obrnuto. Zato mi se sviđaju akademije, koje u početnim godinama studiranja studentima daju priliku da istraže sva polja filma.

Znači, preferiraš biti iza kamere?

– Definitivno, iako sam otvorena za svakakva iskustva.

Je li ti neka od gore navedenih montažerki uzor?

– Rekla bih, bez razmišljanja, Sally Menke i Mary Sweeney. Velika sam obožavateljica Lyncha i Tarantina, a kod njih montaža i zvuk imaju veliku ulogu.

Koliko ti zvanje montažerke pomaže u privatnom životu? Da razlučiš nebitno ili manje bitno od bitnoga?

– U montaži vrlo sporo i promišljeno dolazim do rezultata. Tako da, ako mislite na to da mi u privatnom životu treba previše vremena da dođem do odluke i da sam općenito usporena osoba, imate pravo.

"Zagrebački ekvinocij" je na ljetnoj turneji od Pule, preko Betine do Splita. Kako ti je bilo u Puli?

– Bila sam prije dvije godine sa svojim filmom u studentskom natjecateljskom programu, tako da nisam prvi put u Puli na festivalu. Bilo mi je to jako ugodno iskustvo, ali Motovun mi je ipak najdraži hrvatski festival. Odabir filmova je puno bolji i atmosfera intimnija i opuštenija. Nema crvenih tepiha i večernjih haljini kao u Puli.

A u Betini? Ekipa filma nije se dala smesti kad je pala kiša i nastavila je plesati do sitnih sati?

– Bila sam ugodno iznenađena Betinom. Sviđa mi se njihov vizualni identitet i mislim da imaju potencijala postati festival sličan onome u Motovunu. Istina, kiša nas nije spriječila da plešemo i uživamo, dapače pridonijela je ugođaju!

Voliš inače tulumariti? Što najradije radiš kad ne montiraš?

– Nisam baš osoba za klubove i glasnu glazbu. Više volim provesti zabavne večeri s ekipom kod nekoga doma. Kada ne montiram, čitam, crtam i putujem. Srećom, film mi omogućuje i putovanja po raznim festivalima.

Kako ti se sviđa Split zasad?

– Split je predivan! Podsjeća me na Dubrovnik. Da ne živim u Zagrebu, rado bih živjela u Splitu.

Laurine filmske preporuke

Preporuči čitateljima nekih pet-šest filmova za gledanje koji su te dojmili ovoga ljeta, ili u zadnje vrijeme?

1. "Zagrebački ekvinocij", ha-ha

2. "Kvadrat" (Ruben Östlund)

3. "Bilo jednom u Hollywoodu" (Quentin Tarantino)

4. "Bohemian Rhapsody" (Bryan Singer)

5. "Victoria" (Sebastian Schipper, iz 2015. je, ali morala sam ga spomenuti, genijalan je)

6. "Skrivena ljubav" (Luca Guadagnino)

Naslovnica Kultura