Kultura Kultura

Zovem se Nitko

Prepričao sam Odiseju jer u Hrvatskoj nije nitko već 140 godina. A tu se svi možemo prepoznati i jake su to lekcije, govori nam umirovljeni diplomat Jakov Skočibušić

Zovem se Nitko

"Kad čovjek ostari, uđe u godine, neke se stvari ipak gledaju drukčije. Biva se malo kritičniji prema stvarima koje su se prije uzimale zdravo za gotovo.

Bio sam 15 godina u diplomaciji, a prije toga radio sam kao profesor i prevoditelj u Njemačkoj, u jednoj školi koja je pripremala strane studente za studij u Njemačkoj." Ovako nam se predstavio Jakov Skočibušić dok smo naručivali kavu preko puta "Slobodne".

Studirao je i magistrirao filozofiju, njemačku filologiju i sociologiju, a diplomatsku službu obavljao je u Austriji, pri EU u Bruxellesu, te kao veleposlanik u Švedskoj, Finskoj i Estoniji. I za očekivati je da čovjek s toliko puta iza sebe i takvom akademskom prtljagom pije s klasičnog filološkog izvora kao što je Homer.

Skočibušić je u izdanju Naklade Bošković i Matice hrvatske Tomislavgrad upravo objavio svoje prvo ukoričenje pod naslovom "Zovem se Nitko". Zapravo je posrijedi "Odiseja" u prepričanom i zanimljivim intervencijama nadograđenom izdanju.

– Homer je div u našoj zapadnoj civilizaciji, kulturi, književnosti... ma u svemu. Homer i Biblija imaju najduži i najdublji utjecaj na našu kulturnu svijest, s time što je Homer stoljećima stariji od Biblije.

Međutim, Homer je u nas zapostavljen. Mi nemamo Homerovih prijevoda već više od sto godina – objašnjava Skočibušić svoje motive. Ne zna zašto je tako. Prepjev Tome Maretića iz 1882. mu je dalek i arhaičan, a Štulićev iz 2010.... neobičan.

Boko i Katičić

– Engleski kulturni krug ima već 1615. prvi prepjev, slavnoga Georgea Chapmana. Otad, izišlo je oko 60 cjelovitih engleskih prijevoda, a od 2000. do danas 27.

Međutim, prepjevi se sve manje rade, i pribjegava se pripovijedanju. Prva prepričana "Odiseja" na engleskom jeziku izišla je 1898., "Homerova odiseja za one koji ne znaju čitati original", u prijevodu Samuela Butlera.

U nas u Hrvatskoj, original zna čitati možda nekoliko ljudi, a i sami prepjevi su teški za čitanje – tumači nam Jakov, slikovito objašnjavajući kako se police knjižnica i pozornice ugibaju od Homerove težine, ne samo u anglofonom svijetu, nego i u cijeloj Europi i šire. Osim u Hrvatskoj.

– Žalosno je zanemarena i teorija da je Odisej lutao Jadranskim morem te ogromne mogućnosti za turizam koje iz toga proizlaze – poziva se na libar našeg kolege Jasena Boke "Tragovima Odiseja".

Međutim, nije mu falilo izvora. – Služio sam se Maretićem, malo i grčkim originalom, njemačkim i engleskim prepjevima, kao i njihovim kasnijim prozama.

Zarazio sam se time kad je u Njemačkoj negdje osamdesetih izišao novi odličan prijevod u prozi, koji je ipak sačuvao epske specifičnosti, a to sam i ja pokušao napraviti. Na njemačkom radiju čitali su kompletni prijevod koji traje 15 sati. Kupio sam tih 20 CD-ova, i sam sebi zacrtao da ću to raditi na hrvatskom kad budem imao vremena.

Uz smiješak nastavlja kako je za svojeg diplomatskog angažmana imao dovoljno vremena, te kako je jednom prigodom posjetio akademika Radoslava Katičića u Beču, koji ga je ponukao da mu pročita to što radi. – Pa to je nešto što nama treba! – referirao se Katičić na činjenicu da 140 godina nemamo prijevoda na hrvatskom, a tolike se važne teme provlače kroz "Odiseju", koje su informirale kompletnu književnost Zapadnog civilizacijskog kruga, od Shakespearea naovamo.

Goethe, koji je za "Odiseju" rekao da mu je to duševna hrana, jednom se potužio u pismu Schilleru: "Ja cijeli život čekam na jednu pristojnu 'Odiseju' u prozi. I njemu je tada već bilo teško čitati prepjev svoga suvremenika (Joachim Foss), njihova Maretića", obrazlaže Skočibušić potrebu osuvremenjenja teksta.

"Moja Odiseja je kompletno ispričana, bez ikakvih izostavaka, a tu i tamo je interpretativno proširena. Tu ima mojih intervencija za bolje razumijevanje, napravio sam neke 'prozore' u kojima su citati – iz filozofije, iz Biblije, iz Talmuda, iz književnosti, ali i pop kulture koji se referiraju na određena mjesta u Odiseji."

Skočibušićevi "prozori" gledaju naširoko, ima tu: Heraklita, Vergilija, Aristotela, Eshila, Sofokla, Horacija, Cicerona, Dantea, Goethea, Hobbesa, Marlowea, Holderlina, Freuda, Hegela, Kanta, Nietzschea, Schopenhauera, Horkheimera i Adorna, Einsteina, Kafke, Camusa, Borgesa, Sloterdijka, Atwooda... Ne fali tu Brechtova songa, a bogme ni Verdijeva ("Rigoletto"), Šimićeva ("Pjesnici"), Tadijanovićeva ("More u meni"), Nazorova ("Kiklopov otok"), Dedićeva ("Sve bilo je muzika"), Zuppina ("Galeb i ja", "Cvijet čežnje", "Moja jube") i Benzonova ("Bodulska balada")...

– Izabrao sam i nekoliko Maretićevih stihova čisto da čitatelj zaviri i osjeti kako je to bilo prevođeno nekad – temeljan je umirovljeni diplomat. Dodaje kako njegov Odisej plovi na moru sekundarne literature, a privilegirano čitateljstvo vidi u svima koji žele pročitati Homerovu "Odiseju".

Odisej i gastarbajteri

Ako su to srednjoškolci, onda im je "Odiseja" važna kao lektira jer na veoma suptilan način govori o važnim životnim temama. A onda, ima tu tema koje odgovaraju nama, Mediteranu, Dalmaciji, ovome kraju.

U prva četiri poglavlja uopće ne susrećemo Odiseja, nego njegova sina Telemaha, kojega je on ostavio kao bebu i koji je sad kao 18-godišnjak u potrazi za ocem. Tu je opisano odrastanje bez oca i potraga za identitetom. Nije teško prepoznati djecu gastarbajtera i pomoraca.

Druga tema je on, kao muškarac i povratnik iz rata, koji se vraća i koji je izgubio svoj prijašnji identitet, ne prepoznaju ga. Lutao je 10 godina, na putu su mu različita iskušenja, čudovišta, prirodni elementi, žene... to su alegorije koje možda svi imamo u životu i puno nas se može na neki način identificirati s tim problemima.

"Ilijada" opisuje rat, nasilje, i krv, a "Odiseja" odmak od toga, pobjedu razuma nad životnim problemima. Odisej svaki put kad ima problem uđe u sebe te razmisli srcem i razumom. Jake su to lekcije.

Osim pouke, imamo literarno zadovoljstvo – veli Skočibušić. – Prema Horaciju, poezija, ali i umjetnost u cjelini, ima funkciju "prodesse et delectare", dakle, pružiti užitak i poduku.

Svatko može imati drukčije zadovoljstvo u čitanju Homera, a vjerojatno je da će ga i biti. A korist ili poduka proizlaze iz činjenice da je Odisej u biti prvi individualac u našem kulturnom krugu. On se pouzdaje u svoje bogove; oni ga znaju napustiti, ali on je i kritičan. Kritičnost je također jedna od bitnih poduka "Odiseje". Prema Nietzscheu, "Odiseja" je beskrajan tekst za onoga koji razmišlja.

Uz sve rečeno, "Odiseja" nije samo tekst o muškarcima za muškarce. – Ovdje ima puno savršenih ženskih likova... Lijepa Helena, čarobna zavodnica Kirka, neodoljiva ljubavnica Kalipso, Nausikaja slomljena srca, dobra kraljica Areta, nesretna Odisejeva majka Antikleja, temperamentno-podmukla Klitemnestra, zle i dobre sluškinje... konačno, Odisejeva supruga Penelopa, nazvana mudra, što je neobičan epitet za ženu u Homerovo doba.

Ona je nepokolebljivo vjerna supruga i brižna majka, ali je i oprezna, promišljena, u patnji čvrsta, odlučna, hrabra i praktična žena – tumači Jakov i objašnjava kako neki moderni teoretičari argumentiraju da Penelopa transcendira povijest i stoji kao davnašnji predznak emancipirane žene.

Puno toga o "Odiseji" ima reći umirovljeni diplomat Jakov Skočibušić, ali nešto mora ostaviti i za prvo predstavljanje knjige, koje će se održati početkom listopada u Tomislavgradu, a potom i u Splitu. – Tko zna, možda i "Slobodna" postane slavna radi ovoga – kaže u šali na rastanku. Smiješno mu je valjda jer zna da smo to odavno. I od nas se police ugibaju.

I Odisej govori na čakavici

Prvi kontakt i utočište Odisej nalazi na svojoj farmi svinja kod svinjara Eumeja.

Da ga ni svinjar ne bi prepoznao, Odisej svoj lažni identitet dokazuje ne samo prerušenom vanjštinom, nego i govorom: govori dijalekt.

Iako Homer to ne čini, ovdje je razgovor sa svinjarom, koji je otočanin kao i Odisej, pretočen u jedan svima razumljiv oblik čakavice, dok neke druge sluge govore ikavicu primorskog zaleđa.

Osim te prerušujuće uloge dijalekta, želio sam naglasiti i onaj posebni značaj dijalekta u obilježavanju vlastita identiteta uopće, govori nam Jakov Skočibušić.

Naslovnica Kultura