Kultura Kultura

čileanska spisateljica i slikarica sa španjolskom adresom

Vesna Zorka Mimica: Mimičani su koncem 18. stoljeća krenuli za zlatom, nisu ga našli, a kako nije bilo novca za povratnu kartu, ostali su. O tome pišem

čileanska spisateljica i slikarica sa španjolskom adresom

Gradić Porvenir osnovali su Mimičani koncem 18. stoljeća, kad je u svijetu vladala zlatna groznica. Zlatna žica bila je brzo iscrpljena, a nije bilo novca za povratnu kartu

Šesnaestogodišnja djevojka iz okolice Omiša, jedva dozrela za udaju (po standardima krajem 19. stoljeća), otisnula se na prekooceanski put brodom. Ne zna točno gdje ide, u Ameriku, Južnu Ameriku, obećanu zemlju svakako. Tamo je čeka zgodan ženik, lijep kao sa slike iz radionice mjesnog fotografa u Porveniru, bijelih zubi, crnog brka i plamena oka.

Na njemu se koči odijelo, skupo odijelo kakvo mnogi nemaju ni za ukop; bolji život joj se smiješi, ljubavna sreća, a možda će i mesa biti svake nedjelje na stolu. Snatri tako mlada djevojka, već iznurena nakon duga puta, ne zna je li prošlo mjesec dana ili više kad je napokon stupila na tvrdo tlo.

Lice joj je odmah nakon silaska s parobroda ošinuo neugodan vjetar, oko nje je crno kamenje, hladno joj je. Stisnula se s kartonskim kuferom, već se kaje što je napustila svoje malo mjesto vazda okupano suncem, pokraj toplog mora koje ljeti vruć kamen oplakuje. Uto joj priđe postariji čovjek, već je prevalio tridesetu. Umorna lica opaljena vjetrom, malo jest nalik, doduše, ljepotanu sa slike, ali brk mu nije crn, niti su zubi biser u nizu; tu je čaroliju potpisao mjesni fotograf u Porveniru. U Tierri del Fuego ili Ognjenoj zemlji, kamo su je poslali da se uda za siromaha koji nema niti ono jedno odijelo sa slike; to je odijelo svačije, odjene ga onaj koji uđe u radnju mjesnog fotografa, čarobnjaka koji kistom bore obriše, a vješto nariše i brk koji nije više crn, i zub koji nedostaje...

Djevojčini su roditelji za nju kupili brodsku kartu u jednom pravcu do Južne Amerike, koštala ih je komada škrte zemlje, ali to je bila karta za njezinu budućnost, bolji život. Nije bilo puta natrag, ali ona je spasenje pronašla u trećem pravcu: skoku u studeno more zemlje na kraju svijeta, u kojoj ognje pale promrzli nesretnici da se ugriju u vječnoj studeni...

Ova priča – čitateljima na znanje – nije nastala iz pera Vesne Zorke Mimice, naše gore izdanka u Čileu (danas u Španjolskoj), književnice koja je upravo promovirala knjigu "Labudovi crnog vrata". No, poveznica s ovakvom pričom i njoj sličnima snažna je; Vesna, svestrana umjetnica koja je u zrelijoj dobi otkrila u sebi "zlatnu žicu" za književno pisanje, upravo je nadahnuta ovakvim štorijama iz života hrvatskih iseljenika napisala svoju knjigu, zbirku priča iz ne tako davne povijesti, povijesti koju je proživljavala i njezina familija, te ju je promovirala u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu u sklopu obilježavanja Festivala svjetske književnosti, a u suradnji s dalmatinskim ogrankom Matice iseljenika Hrvatske.

Naime, Vesna Zorka Mimica dijete je iseljenika; otac je u Čile došao kao šesnaestogodišnjak, a majka (istog prezimena, Mimica) već je rođena u Južnoj Americi. Iako Hrvatica, Mimičanka prezimenom Mimica-Mimica (jer u Čileu se ravnopravno navodi prezime majke i oca), Vesna Zorka nikad nije naučila hrvatski; stoga se i svojoj čitalačkoj publici obratila na španjolskom, no grubi prijevod na hrvatski, iznimno bitan zbog iseljeničke tematike o kojoj piše u intonaciji drame kombinirane s trpkim humorom, već je "na peglanju"...

– Moja starija sestra Slavija znala je u školi govoriti hrvatski, koji je naučila doma, pa su joj se drugi učenici, ne znam zašto, rugali da je "Austrijanka". Da bi u mojem slučaju izbjegli takve neugodnosti i "verbalne ispade", roditelji me namjerno nisu htjeli učiti jezik zemlje iz koje potječem. No, taj propust kanim nadoknaditi – najavila je autorica već tri knjige; uz "Labudove" tu je i jedan triler, te koautorstvo na projektu zbirke priča radna naziva "Troje iz plemena" zajedno s čileansko-hrvatskim piscima i prezimenjacima Eugenijem i Guillermom Mimicom.

Vesna Zorka, završena akademska likovnjakinja, nagrađivana je za svoje konceptualne radove i ilustracije, a pera se latila u zadnjoj fazi života u Španjolskoj, u koju se sa suprugom doselila prije trideset godina. U Hrvatsku, domovinu svojih roditelja i praroditelja, prvi je put došla kasnih sedamdesetih godina, a potom čak četiri puta u novom tisućljeću.

– Ne želim raditi usporednu analizu Hrvatske "onda i sad", želim tek reći da me sve više vuče, a posebice me fascinira mogućnost da se cijelu obalu može oploviti brodom – istaknula je Mimica, s kojom smo razgovarali na engleskom jeziku.

Za roman "Labudovi crnog vrata" – nazvanom tako jer Ognjenu zemlju, gdje je radnja smještena, nastanjuju mnoge takve ptice – nadahnule su je priče koje je slušala u vlastitu domu.

– Kad sam bila mala, upijala sam iseljeničke priče Hrvata koji su nam dolazili u posjet; mnogi su bili već druga ili treća generacija u Čileu i govorili su španjolski, ali su se prisjećali muka svojih starih. Bilo je tu i smiješnih priča o javnoj kući kao "važnoj instituciji" u Porveniru, mjestu koje su zapravo i osnovali Mimičani koncem 18. stoljeća, kad je u svijetu vladala zlatna groznica. Mnogi su tada greškom došli u Tierru del Fuego, ili se iskrcali na pola puta do Kalifornije jer više nisu mogli izdržati dugu plovidbu brodom. Nisu našli zlato jer je žica bila brzo iscrpljena, a nisu mogli natrag jer nije bilo novca za povratnu kartu; tako su bili prisiljeni ostati u toj negostoljubivoj pustoši i izgraditi prve nastambe. Danas u gradiću Porveniru (naziv, o ironije, znači "budućnost") živi oko četiri tisuće ljudi – približila je okolnosti nastanka i gradića i svoje zbirke priča (koje se mogu čitati kao cjeloviti roman) njegova autorica.

Tijekom večeri u GK Marka Marulića prevedeni uvodni ulomak vrlo je dojmljivo pročitala Jasmina Žiljak Ilinčić, a prikazan je i kratak dokumentarni film o Ognjenoj zemlji Branke Bezić Filipović, voditeljice dalmatinskog ureda Matice iseljenika Hrvatske.

Hrvatstvo kao teret

– Nekad me živcira što toliko hrvatskoga prepoznajem u sebi. Što mi se plače kad sam sretna, ili mi dođe da zaplešem i sama sebe okuražim kad me uhvati tuga. Što me toliko dira naša muzika, posebice Oliver, čak i kad ne razumijem sve o čemu se pjeva. Inače je jedna druga stara hrvatska pjesma, "Tamo daleko", svojevrsna iseljenička himna naših ljudi u Čileu; uz nju se ženi i pokapa – ocrtala je Mimica fragment nostalgije Hrvata u dalekom svijetu.

Naslovnica Kultura