Kultura Kultura

doajenka domaće likovnosti o dizajnu i aktvizmu

Sanja Iveković:  Svoj otpor neofašizmu mogu učiniti vidljivim jedino kroz umjetnost,  ali  nema do političke akcije

doajenka domaće likovnosti o dizajnu i aktvizmu

Mit o tobožnjoj zatvorenosti jugoslavenskog i hrvatskog umjetničkog prostora prema modernim tendencijama uopće nije utemeljen. To je laž! Zagrebačka Galerija suvremene umjetnosti bila je platforma živih, novih, modernih, vitalnih umjetničkih praksiSvako jutro upitam sebe: što ja mogu učiniti? Ja sam umjetnica i ja mogu svoj otpor neofašizmu učiniti vidljivim jedino kroz umjetnost. To i činim. Nastojim neke teme i ljude učiniti vidljivima, ali... Nema do političke akcije!

U Multimedijalnom kulturnom centru u Splitu otvorene su dvije izložbe nastale u organizaciji Platforme 9.81 i u produkciji HDD galerije – retrospektiva grafičkog dizajna Sanje Iveković "Dvostruki život: dizajn, umjetnost, aktivizam" te izložba "Širite ženski svijet! Dizajn progresivnih ženskih časopisa 1934. - 1946." autorice Barbare Blasin.

 Izložba Sanje Iveković predstavlja pregled grafičkog dizajna ove umjetnice i dizajnerice, prvenstveno u području oblikovanja knjiga i plakata, ali i vizualnih identiteta, kao i televizijskih grafika nastalih od početka 70-ih do kraja 90-ih godina, kao i nekoliko umjetničkih projekata u kojima upravo dizajn igra važnu ulogu. I dok je na ovoj izložbi Sanja Iveković predstavljena svojim vlastitim radovima, dotle dizajnerica Barbara Blasin predstavlja svoje istraživanje i projekt koji se s Ivekovićkinim opusom dodiruje ne samo zato što se bavi dizajnom ženskih časopisa u međuratnom razdoblju, već i po specifičnom aktivističkom rakursu, konkretno ženskom i feminističkom. Izložbe u MKC-u ostaju samo deset dana, a postavljene su na dva kata zgrade Doma mladih. Tim povodom razgovarali smo sa Sanjom Iveković.

Nazvali ste izložbu "Dvostruki život: Dizajn, umjetnost, aktivizam". Na koju vrstu dvostrukog života ste aludirali?

- Aludirali su kustosi izložbe Marko Golub i Dejan Kršić. Ta se aluzija dijelom odnosi na jedan moj rad iz 1976. godine, koji nosi upravo taj naziv. On se bavi medijskom reprezentacijom nove jugoslavenske žene u kojem je pojedina slika sastavljena od dva prikaza, na jednoj strani je fotografija iz moga života u različitim razdobljima, od 1953. do 1976., a na drugoj strani su suprotstavljene fotografije fotomodela i manekenki, preuzete iz modnih časopisa. Rad se temelji na suprotstavljanju privatnih i javnih slika koje su spajane na temelju sličnosti u pozama, situacijama i lokacijama. Suprotstavljanje tih fotografija ukazuje na uznemirujuću sličnost na koju sam naišla tijekom pregledavanja svojih privatnih fotografija, otkrivši analogiju s fotografijama modnih časopisa. Pritom, dakako, naslov proizlazi i iz moga dvostrukog angažmana, umjetničkog i dizajnerskog, pri čemu sam kao umjetnica znatno poznatija.

Poznati ste i kao aktivistica. Zato sam očekivala naslov u smislu trostrukog života.

- A ha, na to ste mislili... Pa ne znam koliko sam baš poznata po aktivizmu jer, da tako kažem, ja nisam od onih "profesionalnih aktivista", prisutnih na društvenoj sceni. Premda, dakako, aktivizam jest konstanta moje umjetnosti, dizajna i moje osobe. Jest, vrlo sam angažirana, osobito u sferi ženskih tema, ženskih prava i feminizma kao takvog. Pritom, dosta sam dizajnerskih narudžbi radila za ženske organizacije. Aktivizam meni jest jako važan.

Što vam je aktivizam, konkretno feminizam, značio na početku karijere, a što vam znači danas?

- Značaj feminizma nije se promijenio. Kao mladoj umjetnici bilo mi je važno da se u svome radu bavim temama koje su meni osobno bile važne i sad su mi važne. Aktivizam smatram svjetonazorskom referencom i mislim da se i umjetnost, kao i brojne druge discipline, moraju baviti važnim društvenim i političkim temama. Jedna od tih tema jest pitanje ravnopravnosti i ženskih prava, a različiti društveni konteksti nisu umanjili važnost tih pitanja. naprotiv! Nažalost, ženska borba traje i dalje i toj se borbi ne nazire kraj.

Moja generacija, a vaša pogotovo, odrasla je u socijalizmu, koji je dogmatski čvrsto tvrdio da su žene izborile ravnopravnost. Ispalo je da i nismo. Danas se tvrdi da feminizam nije ni potreban...

- U prvom redu, jedan od problema hrvatskog društva danas jest što ne postoji memorija o ženskoj borbi. Memorija je potisnuta, izbrisana. Jest, ja sam odrasla u Jugoslaviji i službena politika jest bila politika ravnopravnosti spolova. No ta je ravnopravnost bila na tankom ledu ispod kojeg je čvrsto stajao dominantni patrijarhat, koji se održao i do danas. I tad i sad, teza da su ženska prava ostvarena čista je floskula. U mojoj generaciji žene pri zapošljavanju nijedan poslodavac nije pitao hoće li ili neće rađati, rastu konzervativne ideje i prakse, osobito usmjerene protiv ravnopravnosti žena, pa smatram da su u međuvremenu stvari otišle unatrag, a ne naprijed. Živo me zanima hoće li kurikularna reforma uključiti zdravstveni odgoj u škole i hoće li podučavati djecu o spolnoj i rodnoj ravnopravnosti ili će ići u smjeru dodatne radikalizacije konzervativizma.

No živimo u društvu, a čini mi se i na kontinentu, koji je izložen jačanju neofašizma i radikalnog konzervativizma. Kako vi, kao kći žene koja je preživjela pakao Auschwitza, doživljavate takve tendencije?

- Zgražam se! Užasavam se. No svako jutro upitam sebe: što ja mogu učiniti? Ja sam umjetnica i nastojim u svojoj praksi govoriti o takvim temama, ja mogu svoj otpor neofašizmu učiniti vidljivim jedino kroz umjetnost. To i činim. Tragično je da mlade žene u današnjoj Hrvatskoj nikad nisu čule za Nadu Dimić, za Ljubicu Gerovac i slične žene. Jest, eto, to ja činim, nastojim neke teme i ljude učiniti vidljivima, ali... Nema do političke akcije!

Da?

- Da!

Počinjali ste svoju dizajnersku karijeru u vrijeme prije interneta, prije europskih otvorenih granica, pa i u vrijeme otežanih mogućnosti odlaska na Zapad. Kako ste zapravo stjecali znanja o trendovima, o radu dizajnera u zapadnim zemljama, o novostima?

- U prvom redu, želim reći kako mit o tobožnjoj zatvorenosti jugoslavenskog i hrvatskog umjetničkog prostora prema modernim tendencijama uopće nije utemeljen. To je laž! Istina, ja sam stasala u obitelji koja je putovala, obrazovala se, bila u kontaktima, ali... U to vrijeme, da istaknem samo jedan od mnogih primjera, zagrebačka Galerija suvremene umjetnosti bila je platforma živih, novih, modernih, vitalnih umjetničkih praksi te je u Zagrebu bujala poticajna atmosfera, koja je jako utjecala na razvoj brojnih mladih umjetnika i umjetnica. Tu su gostovali vodeći svjetski umjetnici. U to vrijeme sloboda izražavanja možda je u politici bila ograničena, ali svijet umjetnosti, likovnosti i dizajna bio je itekako prohodan i autonoman. Moja generacija bila je buntovna, mi smo željeli stvarati nove trendove, a ne slijediti već postojeće. To smo i radili. Bilo je to jedno neusporedivo vrijeme.

Možete li usporediti taj vitalitet svoje generacije s današnjim mladim generacijama dizajnera? U to vrijeme nije bilo ni izdvojenog studija dizajna, zar ne?

- Tako je. Nije bilo studija dizajna, ali... Ne, ne mogu uspoređivati generacije. Nemam dovoljno dobar uvid u današnju scenu mladih, tek diplomiranih umjetnika i dizajnera. Svaka bi usporedba bila neutemeljena i nepristojna s moje strane. Moj krug suradnika, mladih suradnika, vrlo je uzak.

Anifašizam je (bio) tiražan

Izložba 'Širite ženski svijet! Dizajn progresivnih ženskih časopisa 1934. – 1946.', autorice Barbare Blasin bavi se ženskim časopisima, u prvom redu časopisima Ženski svijet (1939. – 1941.) i Žena danas (1936. –1940.).

- Radi se o progresivnim feminističkim publikacijama koje u vrlo složenom i opresivnom međuratnom razdoblju dobivaju svoju formu u nastojanju da urede glasila namijenjena „ženama iz svih društvenih slojeva“. Ova izložba bavi se grafičkim oblikovanjem tih časopisa, te zagovaračkom dimenzijom njihove likovne opreme, kaže Barbara Blasin. - Jedan od ciljeva uređivačke koncepcije tih časopisa „za svaku ženu“, bio je objediniti teme koje su do tada izlazile u „žurnalima“ za žene, poput mode i domaćinstva, kao i one teme o kojima se tada gotovo isključivo raspravljalo u feminističkim glasilima, a to su razne teme vezane za položaj žena u tadašnjem društvu - kaže Blasin.

Do tada glasila feminističkih udruga izlaze bez likovne opreme i grafički skromno uređena. Od sredine 1930-ih, nakon unaprjeđenja tiskarskih tehnika, prvenstveno ofseta i uslijed nove političke aktivacije ženskih udruženja nakon pada diktature 1934. godine, ženske organizacije počinju tiskati časopise u većim nakladama i promišljeno uređene, kako bi bili zanimljiviji i pristupačniji širem broju žena. Pritom govorimo o vremenu kad je u Hrvatskoj bilo tek 44 posto pismenih žena, ali promišljenim dizajniranjem časopisa, izričito antiratne i antifašističke orijentacije, ovi su časopisi, primjerice Ženski svijet, u samo dvije godine postojanja, od početnih 2500 prodanih primjeraka dostigli tiraž od - 15 tisuća.

Naslovnica Kultura