Kultura Kultura

SPLIĆANIN NA LIBURNIA FILM FESTIVALU

Spomenik zidiću kod Osnovne škole 'Spinut': 'Glava u balunu' vjerno dočarava atmosferu tog svetišta muškog prijateljstva i odraz je jednog dijela splitske stvarnosti, kaže mladi filmaš Mladen Stanić

SPLIĆANIN NA LIBURNIA FILM FESTIVALU
Film vjerno dočarava atmosferu zidića, tog svetišta muškog prijateljstva. Što se događa na zidiću, ostaje na zidiću. Razgovori protagonista opisuju okolinu u kojoj oni žive. To nisu svjetonazorski stavovi već jednostavan odraz neke odvojene stvarnosti koja se odvija na igralištima i pokraj njih. To su priče koje pristojni i uslužni mladići koje susrećete po samoposlugama često pričaju potaknuti čašom pive ili ostalim jedinkama u čoporu. Ovaj film u svojoj srži jednostavno prikazuje jedno takvo okupljanje.

Nema tome dugo da je Splićanin Mladen Stanić za odlični kratki igrani film "Bila soba" osvojio nagradu na ZFF-u. Netko bi nakon toga stao na balun i napravio pauzu, ne i Mladen. Odnosno, on jest stao na balun, ali ne na taj način. Snimio je kratki dokumentarni film "Glava u balunu", ambijentiran na nogometno igralište OŠ Spinut, mjesto druženja za desetak lokalnih prijatelja koji su tu odras(ta)li i nastavili provoditi dane igrajući balun i šprehajući "na zidiću".

Koliko je "Glava u balunu" osoban film? Jesi li i sam išao u tu školu i na tom igralištu igrao nogomet?
- Kao i svi moji filmovi, "Glava u balunu" inspiraciju uzima iz nečega što je u većoj ili manjoj mjeri dio mog života. Iznenađujuće, ali osobno nikada nisam bio pretjerano lud za nogometom.

Uvijek sam preferirao košarku jer sam nju znatno bolje igrao. Međutim, s obzirom da sam odgajan u Splitu, nogomet je na određeni način bio dio mog odrastanja.

Kod ovog filma me privukao taj autentično splitski oblik komunikacije koja se odvija za vrijeme i nakon same igre. Mogućnost direktnog vrijeđanja osobe bez da se ona uvrijedi već čak bude zabavljena ili donekle počašćena uvredama, dio je nekog splitskog stanja uma koje je specifično baš za taj grad.

Iako ja osobno nisam išao u školu na čijem je igralištu film sniman, neki protagonisti jesu. Npr. Teo koji u jednom trenutku čak sretne školsku psihologinju. Što se nogometa tiče, njega se igralo svugdje pa tako i tamo.

To je uvijek ovisilo o tome koje je igralište u datom trenutku slobodno. Sjećam se, neki su se oslanjali na nepisano antičko pravilo prema kojem stariji imaju prednost terena.

Sukladno tome, tjerali bi mlađe s igrališta ako bi se tamo slučajno našli u njihovom terminu. To sam osobno oduvijek mrzio. Tko je prvi njegovo je igralište.

Koliko je bilo teško nagovoriti momke na snimanje? Kako si uspio? Jesi li ih znao otprije? Vidiš li dio sebe u nekom od njih?
- Nagovora na snimanje nije bilo jer sam protagoniste već poznavao. Neke od njih sam upoznao u osnovnoj školi, s nekima sam praktički bio susjed, s nekima sam se družio, a neke sam jednostavno upoznao kroz godine.

Većinom smo stanovali u radijusu od nekoliko kilometara tako da su povremena viđanja bila gotovo nezaobilazna. Kada sam se odlučio snimiti ovaj film, čuo sam se s Domom, jednim od protagonista, i zamolio ga da kontaktira ostale.

Nedugo prije snimanja našli smo se na kavi gdje sam im predstavio ideju za dokumentarac. Ukratko, svi su reagirali u stilu “može, brate” i tako je nastala “Glava u balunu”.

S obzirom da smo odrastali u isto vrijeme u istom gradu, poznavali iste ljude i izlazili na ista ili slična mjesta, nemoguće je ne vidjeti dio sebe u nekom od njih.

Naravno, s nekima dijelim više, a s nekima manje karakternih osobina, ali generacijske poveznice su prisutne među svima nama.

Film se doima prilično ulično autentično. Nema kafića do zidića?
- Ta rečenica zapravo jako dobro sažima ovaj film. Žao mi je što je se nisam sjetio dok sam pisao logline. Što se tiče njegove autentičnosti, prilikom razmišljanja o režijskom pristupu filmu, odlučio sam opservacijski pratiti utakmicu i ćakulu koja dolazi nakon nje.

Kao filmska ekipa minimalno smo se upletali u prostor protagonista, što im je zasigurno pomoglo da zaborave ili barem lakše ignoriraju naše prisustvo.

Kod toga je bez sumnje pomogla i prije spomenuta činjenica da se sa protagonistima poznajem od prije. To samo po sebi podrazumijeva neku vrstu međusobnog povjerenja koje bi stranci tek trebali ostvariti. Mislim da je ta ulična autentičnost filma rezultat svega navedenog.

Momci razgovaraju bez kočnica i dlake na jeziku, o ženama i svemu.  Nisi razmišljao o (auto)cenzuri?
- Autocenzuru smatram najgorim oblikom cenzure - nekom vrstom napada na vlastiti autorski kredibilitet. Pri stvaranju filmova od početka se vodim onim da prije svega radim nešto do čega mi je osobno stalo, a to ne bi bilo moguće da pristajem na takve kompromise ili još gore, da ih samovoljno namećem.

Ipak, svjestan sam činjenice da razgovori protagonista mogu biti uvredljivi za neke ljude. "Glava u balunu" nije film koji ciljano vrijeđa, ali jest film koji svjesno ne nudi isprike.

Iz tog razloga shvaćam zašto može imati i takav učinak. Međutim, mislim da bi bilo kakva isprika izdala sve što zidić predstavlja.

Opet, njihova špreha djeluje da je tu više "zidićke" muške ćakule radi, nego da stvarno tako misle?
- Film vjerno dočarava atmosferu zidića, tog svetišta muškog prijateljstva. Što se događa na zidiću, ostaje na zidiću. Razgovori protagonista opisuju okolinu u kojoj oni žive.

To nisu svjetonazorski stavovi već jednostavan odraz neke odvojene stvarnosti koja se odvija na igralištima i pokraj njih. To su priče koje pristojni i uslužni mladići koje susrećete po samoposlugama često pričaju potaknuti čašom pive ili ostalim jedinkama u čoporu. Ovaj film u svojoj srži jednostavno prikazuje jedno takvo okupljanje.

Bi li rekao da je film odraz "splitskog stanja uma" i što ta sintagma za tebe danas predstavlja s obzirom da više ne živiš u Splitu?
- Splitsko stanje uma je jedan jako širok i apstraktan pojam čijem se značenju najbliže približio TBF sa istoimenom pjesmom. S obzirom da ni sam više nisam siguran što sve to znači reći ću da je ovaj film odraz jednog dijela splitske stvarnosti, kakva god ona bila.

Kakvo je bilo tvoje odrastanje u Splitu? Koliko je taj Split iz tvog djetinjstva drukčiji od današnjeg Splita?
- Kao što sam već izjavio u jednom intervjuu, meni je kao djetetu majka branila ulaziti u Get zbog uskih uličica i sitnog kriminala po njima.

Taj Get je danas centar svih zbivanja u Splitu. Tamo se piju kave preko dana i pive preko večeri. To već samo po sebi dovoljno govori o tome koliko je Split iz mog djetinjstva drukčiji od današnjeg Splita.

Kako ti Split izgleda iz Zagreba? Koliko se bolje vidi?  
- Iskreno, ne znam je li se Split iz Zagreba vidi bolje ili lošije. Naprimjer, od kada sam u Zagrebu čini mi se kao da je porastao broj nasilnih incidenata u gradu. Dok sam živio tu govorio sam da su to samo izolirani incidenti. Više ne znam čemu vjerovati.

Split te autorski zanima, tu je bila smještena i "Bila soba" u kojoj si se dotaknuo apartmanizacije. Nedostaje li ti rodni grad zapravo?
- Većina mojih filmova je zapravo smještena u Splitu. Čak i oni koji su zbog produkcijskih razloga snimani u Zagrebu. Grad mi jako nedostaje! Osim onih očekivanih stvari kao što su obitelj i prijatelji, začuđuje me koliko mi nedostaju stvari koje su mi nekada najviše išle na živce.

Što ti je iduće na redu? Neki žanrovski film? Hoćeš li, kao Amerikanci, zamisliti borbu pojedinca u obliku akcijskog junaka Brucea Willisa koji spašava cijeli svijet?
- Rado, ali prije toga u sljedećih pola godine, malo manje ili više, trebam napraviti još barem dva kratkometražna igrana filma.

Trebam smisliti i realizirati film s kojim ću diplomirati na Akademiji dramske umjetnosti, a osim toga, nedavno sam završio sa snimanjem svog posljednjeg filma (da, snimanog u Splitu) koji je trenutno u montaži.

Nadam se da ću se nakon toga konačno moći baciti na razvoj svog debitantskog dugometražnog filma čiju radnju ni sam još sa sigurnošću ne znam. Potajno se nadam da će po žanrovskoj odrednici to biti nekakav kriminalistički film.

Naslovnica Kultura