Kultura Kultura

Od Vrboske do Amerike

'Draga moja majko i mile moje sestre. Već odavno da vam se nijesam javio...'; Pisma rodbini, fotografije, pošade, odjeća, putovnice iskrzani su tragovi sjećanja iz bavula

Od Vrboske do Amerike

Sa sjeverne strane Hvara, odmah Jelsi slijeva kad se gleda iz svemira, malo je mjestašce Vrboska. Osim što je naočigled pitomo i lijepo, vole ga đitaši i ribari jer mu je lučica toliko usječena u otok da je u njoj uvijek bonaca, pa predstavlja pravi sef za moreplovce.

Nije čudo da ima Ribarski muzej. Ali je čudo izložba "Sjećanja iz zemlje predaka" koja je sada tamo.

Trebali bi je posjetiti barem stanovnici dalmatinskih otoka, pa priobalja i ostali. Naime, svaki od njih u svojti ili susjedstvu ima nekoga tko bi iz obiteljske povijesti i baštine mogao izvući nešto slično.

Tamo su u slici i riječi isječci povijesti velikog iseljeničkog vala iz središnjeg dijela otoka Hvara u prekomorske zemlje koncem 19. i početkom 20. stoljeća.

U Amerike, kako su znali reći. Ima tu svega, od arhivskih dokumenata do memorabilija koje se čuvaju po bavulima iz šufita i konoba, građa koju svjetlo dana vidi o rijetkim svecima.

Svaki dio izložbe svjedoči o povijesti koja je okrenula novi list kad su motori odnijeli jedrenjačko brodarstvo i pomorsku trgovinu, a filoksera vinovu lozu.

Istraživanjem otočnih arhiva dr. sc. Mladen Domazet prikupio je povijesne dokumente iz kojih se čitaju ključna mjesta iseljeničkog procesa: lokalne prilike, mogućnosti i uvjeti putovanja, iseljenička propaganda, savjeti za iseljenike i posljedice koje je ono ostavilo na razvoj otoka.

Još se bliže ljudima i obiteljskim pričama približila Marija Plenković, ravnateljica Muzeja općine Jelsa, koja je prikupila svu tu etnografsku zlatninu.

Pisma rodbini, fotografije, pošade, odjeća, putovnice i drugi iskrzani tragovi osobnih iskustava ukazuju na to kako se parobrodom nekad prelazilo Atlantik i više puta u životu, ali najčešće samo jednom.

Stoljetna je to priča, koja je u svijetu ostavila tri-četiri puta više potomaka Brača, Hvara i Visa nego što je stanovništva po matičnim otocima danas.

Ljudi sa škoja, smjerna i vrijedna čeljad koja se trbuhom za kruhom zaputila daleko, nekad i dalje od dosega kartoline i pisma, na tim su nepoznatim meridijanima dizali vlastite obitelji, ali su po mogućnosti "brali cviće iz svog vrtla".

Naime, naši su iseljenici često sklapali brakove s partnerima iz svoga kraja. Ponekad bi se i upoznali u zemlji u kojoj su oboje bili imigranti.

Ali češće bi ženu za iseljenog muža pronašla njegova svojta; poslali bi mladoženji litrat kandidatkinje, po koju bi on kasnije došao ili bi on sam odveo djevojku u koju se jednom bio zagledao, a nakon što se skučio i uhljebio u stranom svijetu.

Ili bi se mladu udalo za opunomoćenika, kako bi dobila potrebne dokumente i otputovala na novu adresu stalnog prebivališta kao zakonita.

"Kunem se pred Svemogućim i sveznajućim, da sam slobodan od svakog ženidbenog veza, bilo u riječi, bilo u činu, osim sa ovom mojom sadašnjom vjernicom Lukrecijom Tadić.

Tako mi Bog pomogao", zakleo se u svoj ženidbeni status Roko Kovačević pred župnikom Ivanom Kuničićem u Starome Gradu, jer i tu su morali biti čisti računi, pogotovo ako se mladi i mlada nisu poznavali otprije.

Šime Kokić, pak, iz svojih je Pitava 1912. kao 15-godišnjak otputovao u Argentinu kod očeva brata Ivana (Iveto), koji se tamo bavio trgovinom.

Šegrt Kokić vrijedno je radio u stričevoj butigi, ali je svejedno našao vremena za dopisivanje s Katicom Radonić iz Pitava.

Tko zna kad i kako su se upoznali, možda kao djeca, ali izvjesno je da Katica nije poznavala odraslog Šimu sve dok joj nije poslao svoj "litrat", s kojega sve govori o situiranosti, od "gvanti" u desnoj ruci do "španćere" na glavi.

Možda se Katica i odmah zaljubila, svakako, Šime se 1930. vraća u Pitve, ženi se njom i zasniva sretnu obitelj.

Mileva Dejanović udala se za Tomislava Kovačića, ali ne prije negoli su joj tete iz San Pedra poslale vjenčanicu.

Majčine sestre živjele su u Americi već prije Prvog svjetskog rata, a jedna od njih, Kate Beritić, doputovala je na Milevino vjenčanje u Vrbosku i nećakinji donijela vjenčanicu svoje kćeri.

Nakon Drugog svjetskog rata vjenčanica se opet zaputila u Ameriku, drugi put preko Atlantika, ali sad prvi put samo kao spomenar.

U obiteljima sestara Vjere i Darinke i njihova brata Tončija Mihojevića čuva se nekoliko bavula. Svi ti "bavuli iz Amerik" doplovili su u Vrbosku s majčinom i očevom svojtom.

Ne pamti se više koji je s kime došao, ali ne zaboravlja se ono što je u njima bilo. Bili su to kovčezi s blagom.

Nije teško zamisliti što je značio saket brašna i riže u to vrijeme kad se kruh držao pod ključem.

A rodbina je bila široke ruke, bilo je tu i veštita, kariranih jaketa, pa i detalja za koje nitko pod fumarom kuće nije znao čemu služe, od "gamaša" i "berita" do fotoaparata.

Ekstravagantni odjevni detalji završili bi kao ekskluzivna oprava za maškare, a fotoaparati i ručno pisane upute na mješavini nepravilnog engleskog i starog škojskog tumače se do danas.

Bio je tu i bavul pun "korte za zahod", toaletnog papira, daleko prije negoli se počeo stalno koristiti. Trebalo se naviknuti na ponešto od toga, ali svaki komad na sebi je nosio emocije veće od bavula među razdvojenim članovima obitelji Gabelić i Mihojević.

Iz obitelji Mihojević u Ameriku su otišle dvije sestre. Prvo Bonica, koja se tamo udala za jednog Vrbovljanina, a onda Dare koja je u Zadru učila za učiteljicu.

Dare možda ne bi ni otišla da nije zapela za oko Šišejkoviću, koji je u Vrbosku došao "vižitat fameju". Tako se u Ameriku udala i Dare. Bonica je rodila dvoje djece, a potom ju je s milijunima drugih odnijela "španjola".

Dare je ostala u Americi, gdje se nakon muževe smrti preudala, opet za Vrbovljanina, Blaškovića, s kojim se u zlatnoj dobi i vratila u Vrbosku.

Andrija Gabelić Zakejo je početkom 20. stoljeća iz Vrboske u Ameriku ispratio čak četvero djece. Prvo sina Ivana, koji se u argentinskom Rosariju dao u građevinu. Oženio se Barbarom Gurdulić, podrijetlom iz Vrisnika, s kojom je dobio troje djece.

Andrijine kćeri Marija, Tereža i Mande jedna po jedna odlaze u Sjevernu Ameriku, u ribarski grad San Pedro, gdje će se sve tri udati za naše iseljenike koje su tamo upoznale. Marija iz špila izvlači Trutanića iz Sumartina, a Tereža Katnića iz Crikvenice.

Obojica ribari. Konačno, Mande se udaje za Zaninovića iz Grablja, ali njih dvoje bavili su se lozjem. Sestre su s obiteljima povremeno dolazile u Vrbosku, a Ivan, unatoč domobolji, više se nikad nije vratio.

Vrboska obitelj Beritić ima priču za koju, nažalost, Coppola nije čuo. Uz roditelje Antu i Lukreciju obitelj je brojila sedmero braće i sestara. Životne prilike s početka 20. stoljeća nagnat će njih četvero put Amerike.

Prva je u Seattle otišla najstarija Andrijana, potom braća Dinko i Luka. Godine 1912. braća i sestra šalju 350 dolara u Vrbosku kako bi i njihov 17-godišnji brat Ante Beritić, zvani Toni, također prešao Atlantik, parobrodom "Franz Joseph".

Toni i braća živjeli su sa sestrom Andrijanom, koja se u SAD-u udala za Franu Franičevića iz Staroga Grada, s kojim je imala sina Josipa i kćer Coru. Braća Dinko, Luka i Toni u Seattleu su vodila obiteljski restoran, a imali su i oveći ribarski brod "Louisiana".

Toni je u svojim ribarskim pothvatima odlazio sve do Aljaske. Dok je radio s braćom, završio je večernju ekonomsku školu, a u slobodno vrijeme trenirao je boks te pohađao satove gitare i pjevanja.

Obiteljski sklad poremetit će Prvi svjetski rat, kada Dinko (Dominik), sad već kao američki građanin, odlazi na svoje posljednje putovanje u Veliki rat. Na francuskoj bojišnici sudjeluje u ofenzivi Meuse-Argonne, posljednjoj savezničkoj ofenzivi na Zapadnom ratištu, u kojoj je poginuo 29. rujna 1918.

Luka se vratio u Europu, ali ne u rodnu Vrbosku, nego u Sarajevo. Andrijana je s obitelji ostala u Seattleu, a Toni je jedini koji će se 1921. trajno vratiti doma, i to – slučajno.

Ugledao je brod koji je plovio za Dubrovnik i poželio svratiti kući. Međutim, iznenadni posjet postao je trajno preseljenje. U Vrboskoj je osnovao Seosku blagajnu, kojom je i upravljao, a jedno vrijeme bio je i načelnik općine Vrboska. Upoznao je Vinku i oženio se.

Drugi svjetski rat opet ga je nagnao na put, ovaj put u zbjeg u Italiju, gdje, zahvaljujući poznavanju jezika, naš spretni Toni postaje prevoditelj za engleski i talijanski u iseljeničkom uredu.

Nakon povratka iz Italije zaposlio se u Glavnom zadružnom savezu Hrvatske, a radio je i u knjigovodstvu tvornice sardina u Vrboskoj, te kao nastavnik engleskog jezika u Vrbanju.

Toni Beritić umro je u Vrboskoj u 108. godini života. Dnevnik koji je počeo voditi u dubokoj starosti ukoričili su mu unuci pod naslovom "Nonotove beside: kako dugo i kvalitetno živit' savjetuje najstariji Dalmatinac koji je živio u tri stoljeća i dva tisućljeća: Ante-Toni Beritić, 1895. - 2002.".

Neki naš Coppola, a i svi drugi, mogu je pronaći u splitskoj Gradskoj knjižnici Marka Marulića.

Ništa manje filmična nije ni štorija Jure (Jurka) Salamunića. Jurko je rođen u Jelsi 1901. i odmalena je počeo pokazivati sklonost prema umjetnosti.

Njegov otac Ante, lokalni barbir, i njegova majka Katica, kad su uvidjeli da mali "voli mazat i gotovo", unatoč skromnim prilikama poslali su ga u Graditeljsko zanatsku umjetničku školu u Splitu, gdje je, logično, završio smjer soboslikarstva.

Društveni život i umjetničko okruženje u kojem djeluju značajni hrvatski umjetnici bio je nov poticaj mladom Jurku, pa upisuje Privremenu višu školu za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu.

Nakon završetka školovanja, uz svesrdnu podršku obitelji Duboković iz Jelse, odlazi u Varšavu, gdje studira kiparstvo na Umjetničkoj akademiji.

Dubokovići će mu pomoći i kad se vrati u Jelsu, jer preko njih upoznaje Antu Tresića Pavičića, književnika i političara rodom iz Vrbanja koji je u to vrijeme radio u jugoslavenskoj diplomaciji u Washingtonu.

Budući da je tada u SAD-u na snazi bio vrlo restriktivan migrantski zakon iz 1924., iseljavanje iz Kraljevine SHS za SAD bilo je gotovo nemoguće.

Međutim, Tresić Pavičić se osobno zauzima i naš Jurko Salamunić dobiva američku vizu, te se 1926. seli u Washington.

Isprva radi u Veleposlanstvu Kraljevine SHS u Washingtonu, ali ne zanemaruje kiparski rad. Izrađuje niz bista poznatih suvremenika, od kojih su mnogi povezani s Veleposlanstvom.

O svojim uspjesima i nedaćama redovito piše majci i sestrama u Jelsi. To su vrlo nježna pisma, puna brige za obitelj i zanimanja za novosti u Jelsi.

"Draga moja majko i mile moje sestre. Već odavno da vam se nijesam javio vjerujte mi da me je stid nisam imao ništa specialna da vas izvijestim. Ja sam hvala Bogu zdrav, što se nadam u dragoga Boga isto i kod Vas. Rada ima veoma malo zarade nikakove mnogo naroda gladuje. Bogu hvala ja ne jer uvijek zaradim da živem i da platim stan", piše Jurko u pismu datiranom 21. 10. 1931.

Iz pisama doznajemo da ima svoj atelje u washingtonskoj galeriji Dunthorne, a iz pisma će i Jurko saznati za očevu smrt.

To je za njega bio posebno težak trenutak u iseljeničkom životu, budući da nije bio u mogućnosti biti prisutan i dati majci i sestrama utjehu i fizičku podršku.

"Svršio sam radnju tj. kip Generalnoga Konzula iz New Yorka primio sam nešto malo novca od kojih vam evo šaljem ovo, ali čim primite odma promjenite na Banku u Splitu.

Jer to ne može da dugo stoji u čeku nego valja promjeniti. Kad primim ostalo odma ću Vam poslati još nešto prije Božiča, to me se nadajte jer Bogu hvala imam dosta posla a biče još i više." (19. 11. 1931.)

"Draga i ljubljena Majko, ovdje je stanje veoma teško za radni narod. 12 milijuna naroda ne radi. Sada računaju kad dođe novi predsjednik da če biti bolje." (8. 2. 1933.)

"Ja bih Vam draga majko i mile moje sestre poslao nešto malo novaca ali vjerujte mi da niko ne zarađuje ni jedne pare velika je nevolja ovde sada. Svak misli da če biti bolje ali još treba čekati i nadati se. Takav je život ovde teško je da ljudi potroše pare za 'Luxsus' a to je umjetnost kad nemaju za ništa drugo." (23. 5. 1935.)

Unatoč teškim gospodarskim prilikama u Americi tijekom Velike depresije i nakon nje, Jurko predano radi, a pomalo ga upoznaje i američka javnost, po imenu Yucca Salamunich. Stvari su uskoro krenule nabolje.

Polovinom 30-ih upoznaje dobrostojeću Katharine, s kojom će se nešto kasnije i oženiti. Godine 1940. Yucca i Katharine preselili su se u Hollywood jer je tamo bila povoljnija klima za njegovo zdravstveno stanje.

Tu mu se pokazala i prva prava poslovna prilika, kad je odabran na natječaju za izradu biste američkog predsjednika Franklina Roosevelta u Bijeloj kući.

"To mi je mnogo pomoglo socijalno i moralno i financijalno (...)", objašnjava u pismu prijatelju Lukinu.

I doista, Yucca je nakon Roosevelta izradio niz portreta poznatih glumaca, a uz to je i aktivno sudjelovao u društvenom i kulturnom životu Kalifornije.

Iz pisama doznajemo i kako je sudjelovao kao sudac na jednom natjecanju ljepote u Long Beachu 1954., a na sveučilištima je povremeno predavao kiparstvo.

Korespondenciju s obitelji u Jelsi održavao je od odlaska do smrti 1962. u Los Angelesu, ali u tih 30-ak godina izbivanja nije uspio ponovno nogom stupiti na Hvar.

 

Naslovnica Kultura