Kultura Kultura

ŠOK I VJEVERICA

SIROVE STRASTI Ševa prošlog i ovog stoljeća: nema tko nije pauzirao kadar za vječnost u 33. minuti legendarnog erotskog trilera koji je otkrio da 'Šeronka' ne nosi donje rublje i poigravao se muškim voajerstvom

ŠOK I VJEVERICA

FILM: Basic Instinct; erotski triler; SAD, 1992.; REŽIJA: Paul Verhoeven; ULOGE: Michael Douglas, Sharon Stone, OCJENA: *****

Erotski triler je službeno formiran i dosegnuo je klimaks Verhoevenovom senzacionalnim filmom, jednim od najutjecajnijih iz 90-h. Da dobije 'ševu stoljeća', Verhoeven je u jedinstvenu subverzivnu cjelinu spojio 'noirovske', 'hičkokovske' i psihološke trilere. Probio je erotske granice u psihološkom 'noir' trileru, tj. na velika vrata uveo tjelesnu, karnalnu komponentu. Verhoeven se igra s gledateljem kao fatalna žena s policajcem i iz te igre razvija glavni ženski lik, feministički pripravan da muškost postavi pod šiljak za led.

Najpauziraniji filmski kadar svih vremena dolazi točno u 33. minuti "Sirovih strasti" (1992.). Usred unakrsnog ispitivanja u policijskoj postaji fatalna žena Catherine Tramell (supermagnetična Sharon Stone) na trenutak raširi lijepo oblikovane noge i otkriva, hm, da ne nosi donje rublje ispod uske bijele oprave koja slijedi liniju njezina tijela.

Šok i nevjerica, bolje reći - vjeverica. Policijski ispitivači su ostali frapirani, kao i gledatelji s druge strane ekrana. U prepunom kinu "Central" se onomad osjetio kolektivni uzdah. "Čekaj, ma jesmo li to stvarno vidjeli njezino međunožje", neizgovoreno pitanje je visjelo u zraku dok se čekalo da nas netko štipne za zarumenjeni obraz.

Konačna potvrda da ne sanjamo, iako nas je snolika glazba Jerryja Goldsmitha uljuljkavala u (vlažan) san, stigla je u naknadnom stiskanju "pauze" na videorekorderu. Nema tko nije pauzirao taj kadar od Amerike do Hrvatske. U svom trećem uzastopnom hollywoodskom kinohitu i "masterclassu" režije, Paul Verhoeven ("RoboCop", "Potpuno sjećanje") kao da je znao da snima ikonički filmski trenutak za vječnost.

"Freeze-frame" koji se bezbroj puta oponašao i parodirao, od "Besmrtnog oružja" do "Deadpoola 2". Legendarni nizozemski režiser-provokator se inteligentno poigravao muškim pogledom, libidom i voajerstvom napaljenih (sredovječnih) tinejdžera, simultano ih rajcajući i posramljujući, baš poput Tramellice.

Seksualne tenzije su se mogle rezati oštrim šiljkom za led dok je Tramellica svjesno flertovala s ispitivačima, najviše policajcem Nickom Curranom (Michael Douglas), zavodljivo pušila cigaretu, te još zavodljivije križala noge. Dinamična izmjena planova uhvaćenih kamerom Jana De Bonta savršeno predočava unakrsno ispitivanje i uspostavlja Tramellicu kao vrhunsku zavodnicu, dominu i manipulatoricu koja preuzima kontrolu nad muškarcima.

"U ovoj je zgradi zabranjeno pušenje", upozoravaju je. "I što ćete učiniti, optužiti me za pušenje", lakonski će ona. Jednako nonšalantno kaže da je "voljela ševiti" starog rokera, ubijenog na isti način kao u njezinoj knjizi – šiljkom za led, u krevetu, na vrhuncu seksualnog čina tijekom kojeg je bio vezan bijelom svilenom ešarpom – što joj daje alibi.

"Jesi li ikad ševio na kokainu, Nick? Fino je", igra se Tramell s Curranom i onda doslovce pokaže da ništa ne skriva. Nick se navlači na nju kao na drogu, spreman da se zbog seksa s njom postavi pod šiljak za led i više razmišlja donjom glavom prilikom rada na slučaju brutalnog umorstva rečena rokera koje otvara "Basic Instinct".

Naga tijela u odrazu ogledala na stropu, naizgled prošaranom plamenom vatre iz kamina. Soundtrack se sastoji od užarene strasti (njihovi uzdasi) i pritajene zlokobnosti (Goldsmithove "bernardhermannovske" orkestracije). Ženi, plavuši, ne vidimo lice.

Na najvišoj točki (slado)strasti plavuša se dominantno penje na muškarca, veže mu ruke za krevet i (do)vodi ga do seksualnog vrhunca miješanjem bokova. U tom trenutku grabi šiljak za led i opetovano ga divljački zariva gdje god stigne, u vrat, nos, prsa, dok broj ubodnih rana ne stane na 31.

Krv orgazmički eruptira poput sperme, muškarac vrišti kao žena iz horora s čijom poetikom scena opako koketira (efekti su djelo Roba Bottina; "Stvor"). "Svršio je pa je svršio". Uvodna scena je sjajna, grabi gledatelja za međunožje, pali podsvijest i zrcali seksualnu psiho(pato)logiju filma, isprepletenost golog erosa i thanatosa, erotike i trilera, fizičkog i psihološkog, izokretanje rodnih uloga (žena na vrhu, falusoidno oružje...).

Nijedan "mainstream" triler prije "Sirovih strasti" nije na ovako grafički pristupio seksu i bio napaljiv (scena u klubu, ozvučena pjesmom "Blue"). Čak ni "Tjelesna strast" Lawrencea Kasdana, prvi film kojeg bi se moglo nazvati erotskim trilerom, niti "More ljubavi" Harolda Beckera kao njegova preteča.

Erotski triler je službeno formiran i dosegnuo je klimaks Verhoevenovim senzacionalnim filmom, jednim od najutjecajnijih iz devedesetih, koji je iznjedrio more oponašatelja ("Sliver", "Boja noći"...) i uveo erotske scene u akcijski žanr ("Specijalist").

Da dobije "ševu stoljeća", Verhoeven je u jedinstvenu subverzivnu cjelinu spojio "noirovske" ("Dvostruka obmana"), "hičkokovske" ("Vrtoglavica") i psihološke trilere ("Odjevena da ubije"), a osjetio se i trilerski pečat rekordno plaćena scenarista Joea Eszterhasa ("Maskirani ubojica"), uz aluzije na "on-screen personu" Douglasa ("Kobna privlačnost").

Probio je erotske granice u psihološkom "noir" trileru, tj. na velika vrata uveo tjelesnu, karnalnu komponentu u filmu podatnom za psihološki "(mind)fuck", pa i onaj fizički. Možda bi "Double Indemnity" i "Vertigo" mogli izgledati ovako da je Billyju Wilderu i Alfredu Hitchcocku bilo dozvoljeno prikazati seks i razgolititi ledenu plavušu.

Godinama kasnije, Verhoeven je napravio striptiz žanra, skinuo svaku krpicu s "hičkokovske" plavuše, ali i njezinog dualnog kontrapunkta – brinete, ovdje u tijelu dr. Beth Garner (Jeanne Tripplehorn). Pa ipak, um je glavno oružje Tramellice koja je diplomirala književnost i psihologiju, tek onda tijelo.

"Ima diplomu da te sjebe u mozak", kažu za nju. Upravo to će Tramell i raditi – sjebati Currana u glavu prije nego ga zapravo poševi jer "njezin veličanstveni 'magna cum laude' muf mu je pomutio um". Tramelličina najnovija knjiga govori o detektivu koji se zaljubi u pogrešnu ženu i na kraju umire.

Iz te metatekstualnosti razvija se napetost – hoće li se i ova knjiga obistiniti, odnosno je li Tramell doista kadra ubiti nekoga kako je opisala u knjizi ili to radi "copy-cat" obožavatelj(ica); je li ona kriva ili nevina. Razvija se i lik Tramellice, feministički pripravan da muškost postavi pod šiljak za led.

I dovoljno inteligentan da u jednoj sceni, nakon izjave "izmišljanje te nauči laganju", samoironično spomene "potisnutu nevjericu" kakvu treba imati na umu prilikom gledanja filma s mnoštvom "suspension of belief" trenutaka u (pod)zapletu.

Srećom, sve to spretno anulira Verhoevenova stilizirana režija koja se igra s gledateljem kao Tramellica s Curranom i draži ga. U sceni kad biva priključena na poligraf Tramell gleda ravno u kameru/Currana/gledatelja izgledajući kao nastrana, superseksi verzija Grace Kelly i Kim Novak, utjelovljenje čistog seksa.

Verhoeven čak i odijeva "Šeronku" nalik Novak u "Vrtoglavici", a radnju također smješta u San Francisco. Modernu "hičkokovsku plavušu" kamera elegantno prati po zavojitim cestama, uzbrdicama i nizbrdicama grada, vizualno koreografirajući (još uvijek neprevaziđeni) psihološko-erotski triler poput maratonskog dvosatnog seksa. Ševe prošlog i ovog stoljeća.

Nastavak preskočiti

Za razliku od "Šeronke", Verhoeven i Douglas su preskočili slabi nastavak snimljen 2006. godine. No, Verhoeven je 2016. režirao "Elle", svojevrsnu festivalsku/art verziju "Sirovih strasti" s još jednim sjajnim ženskim likom koji voli igrati umne i tjelesne igrice.

Naslovnica Kultura