Kultura Kultura

neron kao svemogući vladar

Splitski glumac uoči premijere drame 'Kaligula/Britnik': Kolege me zovu 'mesni narezak' zbog kostima teškog 20 kilograma. Tako okovan uspio sam smršaviti više od četiri kila'

neron kao svemogući vladar
Pere Eranović u kostimu teškom dvadesetak kilograma, zbog kojeg je na probama dobio nadimak 'mesni narezak'
Pere Eranović u kostimu teškom dvadesetak kilograma, zbog kojeg je na probama dobio nadimak 'mesni narezak'

Od prve uloge fratra do aktualnog Nerona splitski glumac Pere Eranović (29) prošao je put od dvadesetak predstava i uspješnog autorskog projekta "Priče iz Vukovara".

U ovogodišnjoj premijeri Splitskog ljeta, djelu "Kaligula/Britanik", kompilaciji dramskih tekstova Alberta Camusa i Jeana Racinea, koju u Galeriji Meštrović režira Goran Golovko, utjelovio je jednog od najluđih i najpopularnijih - vjerojatno baš zato - među rimskim carevima. Djelo je iznimno složeno, zamišljeno kao predstava u predstavi, spoj francuskih klasika napisanih u vremenskom rasponu od gotovo tristo godina, čiji su glavni protagonisti dva rimska cara, Kaligula, kojeg predstavlja Nikša Arčanin, ujedno i Britanik, te Eranovićev Neron.

- Kad se osvrnem na zadatak koji su sebi postavili redatelj Golovko i dramaturg Jasen Boko, adaptaciji djela po načelu "dva u jedan", s dva vrlo različita stila, jedan je u stihu a drugi u prozi, moram priznati da sam u početku bio zabrinut kako će se glumci snaći u turbulentnoj situaciji. No, sada kad se stvar iskristalizirala, može se reći da je vrlo inteligentno posložena. Priča je to o dva luda cara i dvije moćne žene: Cezoniji (Anastasija Jankovska), četvrtoj Kaligulinoj supruzi i njegovoj ideološkoj muzi, te Agripini (Katarina Romac), majci Neronovoj i vladarici iz sjene, koja bi potajno željela vidjeti Britanika na prijestolju. U tako posloženom svijetu svi imaju svoje težnje i ciljeve. Kaligula bi u metafizičkim htijenjima želio dohvatiti Mjesec, dok je cilj šesnaestogodišnjeg Nerona postati apsolutni vladar. Kostimografija sugerira smještaj radnje u tridesete godine prošlog stoljeća, doba bujanja totalitarnih režima u Europi, vrijeme koje današnjoj publici može lako približiti dramatične zaplete na političkoj sceni.

- Koliko će se vaš splitski Neron uklopiti u stereotipe o tom caru?

- Tijekom rada na ulozi nisam se toliko bavio povijesnim kontekstom, važnija je bila poruka današnjim gledateljima. Mladi Neron je prilično neubrojiv, umišljeni strateg i vojskovođa, koji se drži nenadmašnim umjetnikom, u isto vrijeme je i sadist, majkoubojica, koji tijelima kršćana rasvjetljava rimske ulice. On je na koncu ipak adolescent s teškim bremenom na leđima, emotivno ranjen, a zbog incestualnih odnosa u obitelji i mentalno osakaćen. Teško je ući u glavu zločinca, no takvom umu može se približiti promatrajući odnos s majkom, neprekidne pretenzije na carsku vlast, emotivne ucjene, petljanje u tuđe živote, sve one socijalno-političke elemente i naše svakodnevice. Takve osobe bismo u idealnim uvjetima držali na distanciji, no ako je riječ o apsolutnom vladaru koji upravlja svim životima i svim društvenim odnosima, imamo gadan problem. Posebno u vrijeme kad je narod žudio za javnim smaknućima, a danas je nešto slično s medijima, lažnim vijestima od kojih se nemoguće oprati...

- U kakvoj su relaciji Kaligula i Neron?

- Svi glume u komadu koji postavlja Kaligula, koji ujedno glumi dobricu Britanika. Ali čak i oni koji glume po kazni, s vremenom se uživljavaju u te uloge, najprije postajući fantastični glumci, a potom i potpuno suživljeni s dodijeljenim im ulogama.

- Bilo je i fizički teško?

- Kolege me zovu "mesni narezak" zbog kostima teškog dvadesetak kilograma, koji je u stvari barokna imitacija antičkog oklopa s plaštem, ima nešto perverznog u njemu. Kroz mjesec i po dana tako okovan po ljetnim vrućinama uspio sam smršaviti više od četiri kilograma, bez ikakvih drugih fizičkih aktivnosti i uz hektolitre znoja.

- Poruke predstave neće biti tako teške?

- Čujte, kazalište uvijek ima jednu poruku: budi čovjek, neka ti je to na prvom mjestu. Sve ostalo je stvar interpretacije i vođenja priče na bezbroj različitih načina da bi se došlo do te poruke. Ovdje aktualiziramo staro pitanje nadmoći koja se može predstavljati u različitim oblicima, ali uvijek ima neke trajne elemente za postizanje cilja: javno kroz politiku, umjetnost, mač ili intimno kroz manipuliranje emocijama i psihičke pritiske. U Kaligulinoj predstavi svima su namijenjene uloge koje kroz privid umjetnosti postaju dio, čak i bitna karakteristika nečija života, bilo u pozitivnom ili negativnom smislu. Na koncu, nekako uvijek nastrada mali, običan čovjek.

Naslovnica Kultura