Kultura Kultura

macom i špicom

Kuzma Kovačić: Moj zagrebački spomenik Franji Tuđmanu smeta udbaškom podzemlju

macom i špicom

U sklopu Splitskog ljeta, u Galeriji Meštrović u Splitu u četvrtak otvara se izložba radova kipara Kuzme Kovačića, koja donosi najnovija djela toga umjetnika, djela koja većim dijelom do sada nisu nigdje izlagana.

Izložba nosi naziv "Mihi videtur". Kako ste se odlučili upravo za taj naziv?

– To su početne, latinske riječi dijela rečenice "Mihi videtur ut palea!" ("Čini mi se da je to slama!"), koju je jedan od najvećih umova, najmudrijih ljudi, sv. Toma Akvinski, izrekao pred kraj života, nakon mističnog iskustva u kojem je vidio otvorena Nebesa, Slavu Božju pred kojom je svako ljudsko stvaralaštvo, pa tako i njegovo veličanstveno djelo "Summae Theologicae", na dovršenje kojeg je bio potican, tek – slama. Te riječi poniznosti učinile su mi se tako važnim i potrebnim danas, presudnim i za samu umjetnost. Ne znače one da je ljudsko nastojanje i stvaralaštvo bezvrijedno, nego upravo upućuju na čovjekovo dostojanstvo, zato što je njegov rad i stvaralaštvo povezano s Božjom veličanstvenom ljepotom stvaranja. Time sam kao kipar s iskustvom i sam želio posvjedočiti o izvoru i smislu umjetnosti.

Ova je izložba dio programa "Umjetnik kod Meštrovića". Što vama znači Ivan Meštrović? Jeste li se ikad, makar kao mladi umjetnik, referirali ili uspoređivali s Meštrovićem?

– U Meštrovićev dom – kuću koju je u vremenu jugoslavenske komunističke tiranije, što je otimala ljudima njihovu imovinu i živote, darovao hrvatskom narodu, sa svim djelima što u njoj stoje – donosim kipove i reljefe nastale ove godine baš za tu izložbu te nekoliko ranijih radova. Njih, svakako, povezuje taj lijepi prostor – postavljeni su u vrtu, u samoj Galeriji i na terasi Galerije, ali i želja da se pridružim mome domaćinu, kiparskome velikanu, u očitovanju vjernosti kiparstvu, kiparskome jeziku. Nastojao sam u sve prostore Meštrovićeve kuće, s poštovanjem i obzirnošću prema njegovim djelima, utkati svoja, da zajedno svjedočimo, svaki svojim govorom, o trajnim vrijednostima kiparske umjetnosti. Meštrović je kipar najvišega plastičkoga sluha, jedan od najvećih u povijesti kiparstva uopće, pa sam se i sam zanosio njegovim djelom i na njemu učio. Međutim, nije mi nikad usporedba s Meštrovićevim kiparstvom bila na pameti, niti je za tim bilo potrebe, jer njegova i moja kiparska forma i poetika su različite. Spaja ih, kao što rekoh, isti kiparski likovni jezik.

I Meštrović i vi u opusu imate značajne radove iz područja ženskog akta, ali i djela kršćanske tematike. No i razlike u tretmanu tih tema su značajne. Kako vi na te razlike gledate? Jesu li one rezultat osobnih ili umjetničkih raznorodnosti?

– Kad spominjete ženski akt, na ovoj izložbi prvi put izlažem takav kip – simbol, i to u sklopu kiparske cjeline, odnosno postava, instalacije, "Svjetlo Sredozemlja", dok Meštrovićev opus njime obiluje. Djela kršćanske tematike, pak, čine veći dio njegova i moga opusa. Razlike postoje najprije na formalnoj oblikovnoj razini, budući da je on njegovao figurativni izričaj, a ja sam se koristio i figurativnim i nefigurativnim izričajem, ovisno o svrsi i razlogu pojedinoga djela. Zatim, tu su i razlike u osjećanju kiparskoga tvoriva i načinu njegova oblikovanja, u onome što zovemo kiparskim rukopisom. Međutim, postoje zasigurno i razlike u našem doživljavanju i razumijevanju svijeta i našega života u njemu, o čemu nisam pozvan govoriti.

Također, i vi i Meštrović autori ste poznatih javnih skulptura i spomen-obilježja od kojih su neka bila – ili jesu – predmet velikih polemika, estetskih i političkih. Kako općenito gledate na tu vrstu polemika?

– Spomenici su gotovo uvijek bili točka prijepora, u svim vremenima i krajevima svijeta. Tako je bilo i sa spomenicima hrvatskih kipara. Ni jedan nije prošao bez "polemika". Spomenici su, međutim, stvarnost koja ne samo da govori o prošlim zbivanjima i ljudima, nego i usmjerava zbivanja. A kipar je komunikator koji govori u ime drugih. Zato su spomenik i kipar uvijek izloženi, ponajviše političkim udarima.

Vaša nedavno postavljena skulptura u Zagrebu, u spomen na prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, izazvala je burne reakcije, kako političke, tako i kunsthistoričarske. Ako ostavimo po strani političke komentare, kako ste doživjeli kritike povjesničara umjetnosti?

– Pa i nije bilo nekih osobito burnih reakcija. Uglavnom su to bile "neobično inspirirane" medijske reakcije te one iz udbaškog podzemlja. Nije bilo, za pravo reći, ni stručnih kritika o onome što sam napravio. Tek nekoliko novinarskih napisa, više mišljenja o tome kako bi oni napravili spomenik ili, bolje reći, kako se ne bi uopće napravilo spomenik predsjedniku Tuđmanu, o prostoru u kojem je spomenik postavljen i slično. Dakle, više je bilo uloženo truda kako prešutjeti taj spomenik nego kako o njemu ozbiljno javno progovoriti. Tu se pokazalo, suprotno Horacijevoj tvrdnji, da je mjed trajnija od riječi. Čudi me, međutim, da se ne pozivamo na jedan osobito lijep i vrijedan književni tekst o tome spomeniku, opširni osvrt književnika Ivana Aralice objavljen u Večernjem listu.

Ive Šimat Banov napisao je za taj vaš rad da "potencijala, pretpostavki i primjera za slojevitije i bolje rješenje ima u opusu Kuzme Kovačića koliko ti srce želi", te vam zamjerio neku vrstu poslušnosti spram naručitelja spomenika, koju, međutim, niste pokazali radeći kompleks na Medvedgradu. Je li doista bio u pitanju manjak autorske hrabrosti?

– To je mišljenje koje je napisano i objavljeno, začudo, prije negoli je spomenik postavljen. Spomenik na Medvedgradu, koji je ondašnji predsjednik Mesić zabranio kao mjesto državnog protokola, a stanje je i danas isto!, ne može se uspoređivati sa spomenikom predsjedniku Tuđmanu u Zagrebu. To su dva potpuno različita kiparska zahtjeva. Oltar hrvatske domovine trebalo je, kao simbol, u svemu "izmaštati", a spomenik čovjeku Franji Tuđmanu trebalo je oblikovati kao portretnu figuru da bude spomenik njemu, a ne svemu i onima što bi se u njemu željeli vidjeti. U tome je, zapravo, bila autorska hrabrost.

Kako inače doživljavate kritike? Padaju li vam teško?

– Lijepo! Kad su stvarne, ozbiljne, onda ih slušam. Kad su, pak, "inspirirane", odjevene u "svilene haljine", u rječnik poznat nam već sedamdeset i četiri godine, onda ih ne slušam.

Vosak za mlade kipare

Kao sveučilišni profesor, kako ocjenjujete budućnost hrvatskoga kiparstva? Vidite li među studentima mogućnost ozbiljnoga kiparskog iskoraka na svjetsku scenu?

– Što se tiče nas "mladih umjetnika koji obećavaju" i onih još mlađih, naših studenata, tu smo mogućnost odavno vidjeli i utvrdili. Ali, koji će nas to brod odvesti na tu svjetsku scenu? Budućnost hrvatskoga kiparstva bit će ista kakva joj je bila i prošlost, blistava, ako kipari ostanu kiparstvu vjerni. Preporučujem, stoga, vosak – protiv "zova sirena".

Naslovnica Kultura