Kultura Kultura

Librofilija

Bijeg iz sudnice na otok s blagom; 'Izgubljeni rukopis' žanrovski je hibrid u kojemu je napetost primarno erotska, a tek potom kriminalistička

Librofilija

Prosurfate li do web-stranice Johna Grishama i potražite li njegovu biografiju, opazit ćete istaknuti pasus ispisan krupnim fontom u kojemu stoji sljedeća ispovijest: "Ozbiljno sumnjam da bih ikada napisao prvu priču da nisam bio odvjetnik. Nikad nisam sanjao biti pisac. Pisati sam počeo tek nakon što sam svjedočio suđenju."

Autor koji kao da nije izabrao žanr, jer bi se prije moglo reći da je žanr izabrao njega, desetljećima figurira kao neprikosnoveni autoritet u niši pravosudnih trilera i malo tko se mogao nadati da će ikada iskoračiti izvan svoje zone komfora, pa napisati roman u kojemu nema ni odvjetnika ni sudaca. No, prije dvije godine i to se čudo dogodilo.

A imamo ga, veli Grisham, zahvaliti njegovoj gospođi s kojom je domišljao sve okuke zapleta za jedne dulje vožnje automobilom.

"Camino Island" (odnosno "Izgubljeni rukopis" u prijevodu Predraga Mavara) priča je o repovima spektakularne pljačke pet originalnih rukopisa romana Francisa Scotta Fitzgeralda iz knjižnice Sveučilišta Princeton.

Glavna junakinja mlada je spisateljica Mercer Mann, autorica uspješnog prvog romana, koju već godinama muči spisateljska blokada.

Muči je i činjenica što jedva balansira na rubu egzistencije pritisnuta preteškim utegom neotplaćenog studentskog kredita. Jednoga dana prići će joj operativka maglovite kompanije koja se bavi osiguranjima i istragama, te joj ponuditi da se za više nego izdašnu nagradu (koja uključuje otplatu kredita i lijepu svotu za novi početak) pokuša približiti Bruceu Cabottu, vlasniku male, ali vrlo ugledne neovisne knjižare, čovjeku oko kojega se vrti zapravo čitav kulturni život floridskog otoka Camino na kojemu je situirana priča.

Bruce, međutim, ne živi od prodaje tipičnih bestselera, nego rijetkih knjiga, prvih izdanja i manuskripata, te ga se sumnjiči da je novi vlasnik Fitzgeraldovih rukopisa neprocjenjive vrijednosti.

Pa je li se Grishamu – i čitateljima, naravno – isplatio iskorak na novi, do jučer nepoznati teritorij? Prije nego što vam ponudim odgovor na ovo pitanje, dopustite mi da dvojbu dodatno dramatiziram.

Premda je u srži "Izgubljenog rukopisa" kriminalistička intriga, barem polovinu svog opsega on više sliči ljubiću negoli trileru. Toliko, naime, traje približavanje Mercer Bruceu, koje će ih na koncu dovesti... E tu mi se pametnije zaustaviti da vam ne bih kvario gušt.

Žanrovski hibrid

Pravovjerni i dogmatični ljubitelji Grishamovih romana mogli bi se pomalo razočarati. "Izgubljeni rukopis" žanrovski je hibrid u kojemu je napetost primarno erotska, a tek potom kriminalistička.

No onaj tko se može pomiriti s činjenicom da je ovaj put pod slavnim imenom servirano nešto sasvim drukčije mogao bi se pristojno zabaviti.

Grisham više ne osvaja složenim meandrima zapleta koji je čvrsto usidren u svijet pravosudnih profesionalaca, nego dopadljivim uvidima u svakodnevicu pisaca, pa i ponekim autopoetičkim pasažima.

"Pisci se općenito dijele u dvije skupine: jednu čine oni koji pažljivo razrađuju zaplet i znaju svršetak priče prije no što uopće i počnu pisati, a drugu oni koji to odbijaju činiti jer smatraju da će lik, kad ga jednom stvore, sam učiniti nešto zanimljivo", veli Grisham na jednome mjestu.

Premda se izrijekom ne izjašnjava, jasno je kako on pripada prvoj kategoriji, za razliku od svoje junakinje kojoj se pomalo ruga jer njezini junaci već godinama nisu učinili ništa zanimljivo, pa nikako ni da započne, a kamoli da dovrši roman.

U više navrata Grisham je u intervjuima ponovio kako ne sanja o bogzna kakvim umjetničkim priznanjima, jer se osjeća sasvim lijepo u koži pisca bestselera koji bilježi fantastične naklade te ima dugu i plodnu povijest suradnje s Hollywoodom.

No, "Izgubljeni rukopis" baca sjenu sumnje na njegovu iskrenost. Tamo se, naime, pisce, dijeli u dvije skupine po još jednom kriteriju. Prvu čine umjetnički važni autori čije knjige malo tko čita, pa oni, razumljivo, čeznu za novcem i slavom.

S druge strane su pisci koji mlate ozbiljne pare, ali ih se ljudi od ukusa klone, pa oni sanjaju o aplauzima kritike.

To će reći da nema sretnih i do kraja ispunjenih autora, jer svakome ponešto fali, pa tako valjda i samom Grishamu koji iza sebe ima 42 knjige prevedene na 42 jezika, prodane u ukupnoj nakladi većoj od 300 milijuna primjeraka, adaptirane u 11 filmova i četiri televizijske serije, ali zajamčeno nikad neće dobiti nijednu uistinu važnu književnu nagradu izvan niše žanrovskih priznanja.

Da zaključim, "Izgubljeni rukopis" valja preporučiti ponajprije onim čitateljima koje osim knjiga zanimaju i njihovi autori.

 

Naslovnica Kultura