Kultura Kultura

Na probi kostima za 'Rigoletto'

Ne postoji nenosivo, sve što se nosi - nosivo je na neki način! Mi smo u pogledu mode još uvijek veliki ziheraši. Boje se ljudi kritika i ismijavanja pa idu na sigurno, kaže ugledni kreator Jurij Zigman

Na probi kostima za 'Rigoletto'

Gušt je provesti uru-dvije u hrpi tila, čipki, šljokica i umjetnog cvijeća. Uz to ti kreator Juraj Zigman pokazuje haljine i preporučuje: "probajte ovu" i "ova bi bila taman za vas".

Da postoji ovakav ljetni kamp za žene, čekalo bi se u redu. Međutim, mi smo došli u krojačnicu splitskog HNK vidjeti kako napreduju kostimske probe za "Rigoletta", koji će otvoriti na Peristilu 65. splitsko ljeto.

Bogato, blazirano i moćno društvo koje se u prvom činu okuplja na zabavi u palači Vojvode od Mantove izgledat će kao da je na modnoj pisti, kao da je pristiglo na "Met Gala" u New Yorku, recimo.

Zigman radi stotinu kostima, muških i ženskih. Neki su već dovršeni, neki još u skicama, neki su pak pristigli s već održanih revija pa trebaju pronaći svoju nositeljicu ili nositelja.

Hrpe haljina povlače se po krojačkim stolovima ili su navučene na lutke.

Dakako, većina sadrži tipične Zigmanove korzete s vezicama i našivenim trakama, ali ima i klasičnijih plesnih haljina te posve razigranih modela na kojima se tkanina jedva vidi od cvijeća svih boja.

Na jednoj su prozirni rukavi u obliku krletke, samo još fali u njima kanarinac. Ne znaš gdje bi gledao.

Kompletni stajling

Juraj Zigman, mladi, ugledni kreator s diplomom prestižnog talijanskog fakulteta Istituto Europeo di Design, kaže, strogo odvaja kreatorski i dizajnerski rad od posla kazališnog kostimografa, kojega se sada prihvaća po peti put.

U Splitu je već osmislio kostime za "Aidu" i "Madamu Butterfly", ovo mu je treći angažman na Splitskom ljetu, ali, kaže, ispalo je tako da se neće baviti samo kostimima, nego i kompletnim stajlingom, od šminke do nakita i perika.

Svakome od izvođača pristupa individualno, na svakome "in situ" popravlja, reže, skraćuje. Odreže polovicu skupe haljine bez žaljenja, ravno da ne može ravnije, bez krojačkog metra i pribadača.

Nema šanse da nekoj zboristici rukavi malo "pušu" ili da se kostim nije savršeno pripio uz tijelo. Dvorsko društvo mora izgledati prestižno, otmjeno, bogato – to je društvo koje sebi može priuštiti Zigmana.

– "Rigoletto" koji postavlja Dražen Siriščević smješten je u današnje vrijeme, a prvi čin na jednom ekskluzivnom partyju. Ne kod nas, naravno. Mi smo u pogledu mode još uvijek veliki ziheraši. I na dodjeli Oscara vidimo same ziheraške kombinacije.

Boje se ljudi kritika i ismijavanja pa idu na sigurno. "Met Gala" i neki drugi događaji koje katkad posjećujem bili su mi inspiracija, tamo se kreatori zbilja igraju s odjećom, tamo ima ekstravagancije i slobode.

I "nenosivih" haljina.

– A što je to "nenosivo"? Sve što se nosi – nosivo je na neki način – lakonski zaključuje Zigman.

Uto, stiže na probu mezzosopranistica Terezija Kusanović. Ona pjeva Maddalenu, sestru plaćenog ubojice Sparafucilea.

Budući da se treći čin zbiva u krčmi na osami, gdje brat i sestra dovlače svoje žrtve, zavodnica Maddalena se u pravilu prikazuje kao krčmarica.

– Ne mora ona nužno biti krčmarica. Ona je naprosto sestra bogatog kriminalca, a zamislio sam je kao ženu s viškom novca i manjkom ukusa.

Onako, malo greziju, koja na sebe puno troši, na haljine, nokte, na frizure. Full sigurna u sebe, a nema stila.

Sad ćemo vidjeti kakva će biti – veli kostimograf pa uz pomoć krojačica navlači na pjevačicu drap korzet. Preko korzeta, koji ostaje vidljiv, svjetlucava haljina.

Maddalena je već ušla u ulogu, pomalo pjeva svoj dio čuvenoga kvarteta "Bella figlia dell'amore" da vidi može li se slobodno kretati i disati.

Kostimograf inzistira na tome da kaže kako se osjeća jer kostim mora biti pamtljiv, efektan, ali isto tako, pjevačica se mora osjećati slobodno i ugodno.

S te strane nema problema, ali – nešto fali, nije to to, idemo još nešto probati. Drugi prijedlog je krvavocrveni korzet od baršuna i kratka suknja. Prejednostavno rješenje. Ziheraško.

Na kraju, našla se uska crna haljina s umecima od tila i crvenkastim detaljima. Zigman nožicama otvara veliki šlic i komentira:
– To bi moglo biti rješenje. Baš izgleda u pokretu kao zmijica, a takav i karakter ima u predstavi.

Divan, prirodan, jednostavan

Još nije riješeno pitanje frizure. Tereziji Kusanović pada na pamet velika, umjetna konjska repina do struka, a Zigman je skloniji isfeniranom ombreu. Vidjet će još. Sve će žene nositi perike, da im se na ovoj vrućini ne pokvari cjelokupan izgled s kosom iz koje se cijedi znoj.

Zboristicu Veru Obuhkovu Velić odjenuo je za čas u plavo, sirena kroj. Par prepravaka pod rukama i gotovo. Za dodatni glamur, traži u onoj pjeni čipke i sjajnih tkanina nešto što će glumiti stolu.

Odreže dva metra odoka, imamo li satenskih traka, pariško plavih, za obrub? Imamo? Samo porubite stolu i ona je gotova. Cipele može svoje, koje želi, i tako se ne vide od bogate suknje. I svoje tange.

Krojačice su oduševljene:
– Divan je.
– Prirodan.
– Jednostavan.
– I napišite, molim vas, da brže i spretnije kroji i šije od svih nas.

Zigman kaže kako šije otkako zna za sebe. Naravno da pri ovakvim projektima treba dodatne ruke, ali inače sve voli raditi sam. Danas većina kreatora nudi samo ideju, skicu, a netko drugi sve to realizira. Kod njega nije tako.

Zbog haljina smo gotovo zaboravili na odijela. Mnogi kostimografi kažu kako im ženski kostim, pogotovo svečana haljina, pruža prostor za umjetnički izričaj, dok je s muškim teže – oblik klasičnog odijela nije se značajno mijenjao zadnjih 200 godina.

– Pa i haljina je uvijek haljina, zadnjih 200 godina. A odijela neće biti klasična i obična. Svatko će imati na sebi nešto posebno, prsluk, košulju... vidjet ćete.

Vodim se idejom da nitko od prisutnih ne dolazi u vojvodinu palaču kako bi ostao po strani i nezapamćen. Zato će se svatko nečim istaknuti.

A Rigoletto, dvorska luda?

– Tu će biti jasnih refleksija na prošlost.

Nismo još spomenuli Gildu, Rigolettovu kćer.

– Tu imam rješenje, ali nije do kraja definirano. Vjerujte, danima ne spavam zbog Gilde i njezina kostima. Ona je nevina, naivna, ne poznaje svijet izvan svoje kuće i crkve.

Nigdje drugdje ne zalazi. Kako bi se takva osoba mogla obući? Vjerojatno čedno, to nam prvo pada na pamet.

Ali, ona možda i nema jasan pojam o tome što je prikladno a što ne, jer nema društvenog iskustva. U tom smjeru razmišljam.

Tko se ne skida, leti van

Donijeli ste u kazalište i kostime iz svog fundusa. Neki će se naći i na sceni. Zapravo, tako nastavljaju svoj život?

– Pa, svugdje gdje radim donosim sebe, svoju priču, a ovi kostimi i tako nisu predviđeni za kratak vijek trajanja.

Da, ponovno će oživjeti na Peristilu, ali to su radovi koji će se moći nositi i za 20 ili 30 godina. Inače jako volim raditi za kazalište, ali mislim da ću nakon ove opere ipak načiniti malo dulju pauzu.

Imam posla na sto strana, otvaram dućan u Zagrebu i agenciju u Los Angelesu. Kazalište, pak, nudi posebne izazove, a jedan od njih je i taj da su sredstva uvijek ograničena pa treba svašta izmišljati.

A redatelj i ja želimo da ova opera izgleda skupo i da se pamti.

Gospodine Zigman, da ja sutra idem na dodjelu Oscara, kakvu biste mi haljinu sašili?

– Baby blue, čipka, til.

Taman posla!

– Da. Crvenokose uvijek ziheraški oblače u smaragdnozelenu. Za vas je baby blue, lijepo se reflektira na svijetlom tenu. Probajte ovu.

Ne mogu sada jer... nije mi zgodno.

– Ma da ste mi mušterija... ja takve odmah izbacim. Te ne bi se one svukle, te probale bi iza paravana...

Dobro, dajte onu šarenu. Navući ću samo rukave. A koji je to model?

– Ta neće ući u predstavu, mislim. To vam je jedna varijanta ženskog Rigoletta.

E, jesam pogodila. I još mi ona plava dva dana kasnije ne izlazi iz glave, kvragu.

Naslovnica Kultura