Kultura Kultura

Škarica otvorio Thrill Blues Festival

I poslije više od 50 godina u stanju smo zasvirati kao nekad. To je, kako se izrazio Dražen Vrdoljak, tajna 'soul klape'. Grupa 'Mi' prvi put je javno zasvirala za Silvestrovo '61.

Škarica otvorio Thrill Blues Festival

Siniša Škarica prvo je bio naša inačica Donalda 'Ducka' Dunna, basista kultne skupine Booker T. & the MG's.

Sa svojim "miovcima", šibenskim pionirima soula, žario je i palio jugoslavenskim pozornicama.

Potom je kao urednik u Jugotonu/Croatia Recordsu nekoliko desetljeća bio diskografska babica hrvatskog (naravno, i srpskog, bosanskog, slovenskog, makedonskog) rock'n'rolla, porodivši palete danas antologijskih albuma koji su činili soundtrack odrastanja nekoliko generacija.

Premda u mirovini, čini se zaposlenijim nego ikad. Upravo je objavio drugu knjigu iz ciklusa "Tvornica glazbe – priče iz Dubrave".

Ovaj svezak obuhvaća sedamdesete i osamdesete godine prošloga stoljeća i na 575 stranica nudi otprilike toliko razloga za kompulzivno čitanje.

Dok hvata zalet za pisanje zaključnog toma trilogije, Škarica je reanimirao svoj stari bend s kojim će u subotu nastupiti na pozornici Thrill Blues Festivala (dan nakon triljske promocije svoga libra).

Ne bismo se trebali čuditi (a ni sam Škarica ne otklanja tu mogućnost!) ako ovi nestori soula u dogledno vrijeme uđu i u studio, pa nas obraduju kakvim friškim materijalom.

Je li drugi tom vaših zapisa iz Dubrave osobniji od prvoga jer tematizira albume i izvođače kojima ste bili urednik?

– Ako se pažljivo čita, onda se od prvih redaka prve knjige vidi moj naglašeno osoban odnos prema materiji kojom se bavim.

Naravno, u prvoj knjizi, koja seže u 1947., godinu osnutka Jugotona – ili samo godinu i koji mjesec po mojem rođenju – to je odnos glazbenog fana, osobe koja se prisjeća ranih fascinacija glazbom.

Mislim da nema poglavlja u kojem se ne čita ona ich forma.

Naravno, kao što kažete, druga knjiga je na neki način osobnija jer tematizira albume i izvođače kojima sam bio urednik.

To je vrijeme, kako stoji u predgovoru, koje počinje točno sa '70-om, vrijeme mog života s diskografijom, na početku kratko u ulozi izvođača, a potom urednika i konačno jednog od rukovoditelja u samoj Tvornici glazbe.

Zato u drugoj knjizi i imate priče o, recimo, Nervoznom poštaru, Himzi Polovini ili, jedna zaista opsežna, o Tomi Zdravkoviću.

Urednik za rock-glazbu

S ove distance lako je reći da ste igrali važnu, možda i ključnu ulogu u povijesti domaće popularne glazbe. Kako je to izgledalo u realnome vremenu? Kao obična urednička rutina?

– Da, kao obična urednička rutina... Ipak, možda ne kao obična i možda ne kao rutina. Naime, ja sam se na neki način izborio za to mjesto, za mjesto urednika za rock-glazbu. Do tada sam bio urednik naklade, publishinga.

Zapravo natjerao sam Jugotonovu upravu da u sistematizaciji radnih mjesta oformi mjesto "urednika za rock-glazbu", prvo takvo u bivšoj državi. A kad se za nešto izborite, onda rezultat toga ne može biti obična urednička rutina.

Barem ne neko vrijeme. Ali, svakako, nisam svoju ulogu doživljavao kao ključnu u domaćoj popularnoj glazbi. Štoviše ne doživljavam je takvom ni danas. Ne, nikako!

Stvari koje su se tad događale bile su zadane pojavom jedne talentirane, zrele generacije u sretnom trenutku koji je bio klimaksom jedne zemlje koja je, baš tada, unatoč famoznim problemima par-nepar, restrikcijama struje, unatoč jednoumlju, u mnogo čemu bila bazenom dobrog raspoloženja i umjetničkih sloboda, kada je na tren izgledalo da politika neće diktirati našim životima.

Tko se sjeća tko je tih godina bio predsjednik Republike, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, ministar inozemnih poslova ili onaj unutarnjih...

Da, padaju mi na pamet Stane Dolanc i to prije svega zato što mu je supruga bila Blaćanka. Naravno, tako je to izgledalo. Na tren. Sve do nesretnog Ante Markovića.

Koji su albumi iz toga vremena, po vašem sudu i ukusu, najbolje ostarjeli, a kojima vrijeme nije bilo naklonjeno, pa se danas doimaju manje važnima nego što su nam se onda činili?

– Mnogi su dobro ostarjeli. "Ravno do dna", recimo. Pazite, čitatelji "Večernjeg" su ga odabrali kao najboljeg svih vremena. Ali i gotovo svi Azrini.

"Anđeli nas zovu da im skinemo krila" Blaževićevih Animatora, prvi album Metka – "U tetrapaku", "Dok čekaš sabah sa šejtanom" Zabranjenog pušenja, prvi album Partibrejkersa...

I, zapravo, svi važni albumi važnih grupa: Kazališta, Valjka, Haustora, Filma ("Sva čuda svijeta"!), Čorbe, Električnog orgazma, Idola ("Odbrana i poslednji dani"), jedinac Šarla, naravno "Paket aranžman", albumi Đavola, Aerodroma (prilično podcijenjeni, o čemu pišem u opsežnoj priči o njihovih pet originalnih albuma iz osamdesestih), prvi Dinov album, Doriana Graya, kao i Leba i soli, Buldožera, "Soldatski bal" Plavaca, prvi Crvene jabuke, "Kako to da svaki dan?", drugi album YU grupe, Balaševićeve ploče, "O je" U škripcu, "Dolgcajt" Pankrta, albumi Predinova Lačnog Franza, koje inače nisam potpisivao, oba Xenije...

Bože moj, o Arsenovim albumima, posebno "Homo volansu", o prvim albumima Bijelog dugmeta, Mlinarčevom "A ti se ne daj", prvom Timea i "Dnevniku jedne ljubavi" Josipe Lisac da ne govorim, kao i o zaboravljenoj "Modroj rijeci", studijskom jedincu legendarnih Indexa.

Neke ploče su zauzele važno mjesto u memoriji naroda i narodnosti bivše države, posrijedi su albumi koje ne možete zaobići, kao što su to prvijenac Drugog načina, ili ploče Atomskog skloništa i Smaka, ali ni danas nisam promijenio mišljenje glede njihova značaja, kao što to jesam kad je riječ o posljednja tri albuma Ekaterine Velike.

Utjecaj YU rocka

S kojim ste autorima najradije surađivali? Ne mislim na one koji su vam bili važni iz tiražnih ili umjetničkih razloga, nego čisto ljudskih.

– Dobro postavljeno pitanje – autori, jer tako sam započeo svoj rad u tadašnjem Jugotonu, kroz suradnju s autorima. Ma suradnja s jednim Đelom oduvijek je bila sjajna, kao i s Perom Gotovcem, koji mi je a propos bio i urednik i na neki način učitelj.

Alfi, Đorđe, oba Kalogjere (Nikica me je zvao barba!), Hrvoje Hegedušić osvaja svojom duhovitošću i jednostavnošću, vrlo kooperativni Zdenko Runjić, Mihaljinec i Drago Britvić (s kojima sam se malo kasno zbližio) i Momo Popadić, kojeg zapravo, nažalost, nikad nisam upoznao, za razliku od vršnjaka mi Jakše Fiamenga, Mato Došen, Rajko Dujmić i moj Zrinko, generacija onih mlađih, koji su mi uvijek brundali kako protežiram rokere, ali s njima je, kao uostalom s Nenom Ninčevićem, Tončijem Huljićem ili jednom Marinom Tucaković, bilo sve jednostavno.

Od mlađih producenata pokojni Tini, Jappa, Piko i Hus su bili vrhunski profesionalci s kojima sam se odlično razumio.

Gile, Vlada Divljan, Sejo Sexon iliti Davor Sučić, Davor Tolja i Robert Funčić bili su među onima koji su posebno rado slušali uredničku riječ.

A recimo s Đonijem, Krešom Blaževićem, Jurom Stublićem, Juricom Pađenom i Dragom Mlinarcem sam njegovao prijateljske odnose i izvan poslovnih situacija.

Kako su ta dva desetljeća jugoslavenskog rock'n'rolla izgledala kada ih se pokuša smjestiti u širi kontekst tadašnje svjetske ili barem europske scene? Zašto nitko od naših tadašnjih aduta nije uspio prekoračiti granice drugih tržišta?

– Gledajte, postoji fama o tomu kako je scena YU rocka u doba novoga vala bila najjača u Europi.

Naime, druga iza britanske. Nisam siguran u to. Zapravo, premalo smo poznavali, ili sam barem ja premalo poznavao, sve osim britanske i američke rock-scene.

No, činjenica jest da smo uspoređujući se sa spomenutim vodećima – američkom i britanskom – bili vrlo blizu.

O tomu su pisala neka engleska rock-pera, neki sjevernoamerički rokeri, poput Dana Boecknera iz Handsome Furs, isticali su baš "Ravno do dna" kao svoj omiljeni album, a apokrifna priča kaže da su Nirvana i sam Kurt Cobain, zahvaljujući njihovu basistu Krisu Novoseliću, koji je formativne godine proveo kod rodbine u Zadru, bili pod utjecajem Kazališta i Azre!?

No, s druge strane činjenica je da osim Laibacha, zvukovno provokativnih i hermetičnih, koji su njemačkom pa engleskom lirikom te totalitarnim ikonografijama Neue Slowenische Kunsta bili izazovni i za zapadne zemlje, o čemu svjedočimo i danas, nitko nije uspio u tome.

Čini mi se da je bilo prerano za biti egzotičan u doba još uvijek čvrste dominacije angloameričkog rocka. Jezik je ipak bio ključnom preprekom, mnogo većom nego što to još uvijek predstavlja, recimo, na polju književnosti.

Na pozornici s grupom Mi

U petak ste u sklopu Thrill Blues Festivala promovirali knjigu u Trilju, danas ćete se popeti na pozornicu sa svojim "miovcima". Kako ste uspjeli ostati dobri prijatelji koji se vesele zajedničkoj svirci i nakon pola stoljeća? Koliko vam je proba potrebno da se vratite u staru formu?

– Da, to je uzbudljiva činjenica: da smo danas, poslije više od pedeset godina, u stanju zasvirati kao nekad. To je, kako se jednom izrazio Dražen Vrdoljak, tajna "soul klape".

Prijateljstvo je to koje traje skoro šezdeset godina. Petorica od nas sedmero "miovaca" zasvirala su skupa prvi put javno za Silvestrovo 1961.!

Istražio je nedavno novinar Samir Mila, da smo uz nizozemske Golden Earring ("Radar Love", veliki hit iz 1973.) najdugovječniji rock-bend na svijetu!

Dakle, tajna je u prijateljstvu i glazbenoj kemiji koja među nama vlada. Zahvaljujući tomu u stanju smo, i nakon dulje stanke, kroz dva-tri tjedna ući u potrebnu formu. Zato smo se sa zadovoljstvom odazvali Hrepi za nastup u Trilju.

Hoće li nakon triljskoga biti još ponekog koncerta, možda čak i odlaska u studio?

– Sljedeći nastup nas čeka 18. ovog mjeseca na Off Jazz festivalu u rodnom Šibeniku. Tamo će nam se priključiti i Vedran Božić u jednoj našoj jazz-rock personifikaciji.

Što se tiče studija, tu je poziv za jesensku shemu CMC-ja "U gostima kod Dalibora Petka", nakon čega ni nove studijske snimke ne bi bili čudo. Kao što smo jednom poručili, "i rekreativni rock može biti porok"!

 

Naslovnica Kultura