Kultura Kultura

dolina lutaka

Splitska nagrađena lutkarica Alin Antunović: Dok smo pridržavali teške štapne lutke, javajke, od bolova smo doslovno plakali

dolina lutaka
Neke javajke, štapne lutke kojima se upravlja odozdo, bile su tako teške da bi nam - kako lutka ne bi izgubila imaginarno tlo pod nogama - kolege morali pridržavati ruke. Vrlo brzo počeli bi se javljati i bolovi, pa smo doslovno plakali.

S ovogodišnjeg SLUK-a, 27. susreta lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske u Osijeku, splitsko Gradsko kazalište lutaka vratilo se s pet nagrada i priznanja, a priznanje za dugogodišnji doprinos lutkarstvu dodijeljeno je glumici Alin Antunović.
Glumica i lutkarica ujedno ove godine obilježava puna tri desetljeća rada u splitskom kazališu za najmlađe. Lijepo je čuti koliko voli svoj posao, kako ga ne bi promijenila nizašto, kako je za nju skoro pa ljekovit.


Alin Antunović jedino žali što lutke u kazalištu lutaka nisu još zastupljenije. U novije vrijeme mnoge predstave za djecu su dramske i tu se pokazala kao talentirana glumica, a osobito joj leže komične uloge.
Ali, animacija lutaka za nju ostaje na prvome mjestu i najdraže su joj marionete, lutke na koncima, koje su i danas simbol lutkarskog kazališta ali se sve rjeđe koriste.


- Odmalena sam vezana uz kazalište, baba, dida i roditelji vodili su me na predstave otkad pamtim. Urezao mi se u sjećanje jedan događaj, neka prigodna novogodišnja predstava za djecu na koju su me vodili. Osim kazališne čarolije koju smo zatekli u zgradi, posebno me se dojmilo to što se čitavom ulicom protezao red ljudi koji su čekali pred blagajnom, a šverceri su sa strane prodavali karte, kao ispred kina. Možete li to zamisliti? Valjda sam već tada znala čime se želim baviti - kaže glumica.

Lutkarska akademija

Danas u Hrvatskoj postoji lutkarska akademija, baš u Osijeku, ali u njezino vrijeme nije je bilo. Zato je krajem osamdesetih u GKL-u osnovana lutkarska škola, a Alin Antunović je prošla na audiciji i ušla u teatar u kojemu je ostala do danas.
- S nama su radili ugledni predavači, od Ivice Tolića do Anatolija Kudrjavceva, a tehnike smo svakoga dana učili - ma što učili, upijali - od Dragice Saratlije i Mirka Čovića.


U ovoj umjetnosti valja udahnuti život lutki koja je bez animatora samo spužva i drvo, a taj transfer je katkad fizički jako zahtjevan. Pogotovo u vrijeme kada sam ja počinjala, lutke su bile teže, glomaznije nego danas.
Neke javajke, štapne lutke kojima se upravlja odozdo, bile su tako teške da bi nam - kako lutka ne bi zgubila imaginarno tlo pod nogama - kolege morali pridržavati ruke. Vrlo brzo počeli bi se javljati i bolovi, pa smo doslovno plakali. Ne želim, međutim, da ovo ispadne patetično. Eto, znalo je boljeti, radili smo i bilo nam je svejedno lijepo. Danas se lutke izrađuju od kombinacija raznih materija, znatno lakših - jednostavno pojašnjava glumica.


Za svoj rad već je dobila više nagrada, mahom za razne uloge, okušala se i na filmu i u TV spotovima, i sigurna je da u životu ništa ne bi mijenjala osim...
- Vratila bih lutke u njihov dom. Sve manje je lutkarskih predstava u lutkarskim kazalištima. Trend je takav, dramske, igrane predstave uzimaju primat. Ali, dramskih kazališta ima mnogo, a lutkarska su rijetka i moramo ih čuvati, riječ je o prastaroj umjetnosti koja traži puno odricanja i kolektivnog rada. Lutkarska predstava nikada ne može imati onakvu brzinu kao crtić, pogotovo ne kao ovi današnji koji su suludog ritma i potiču nervozu. Ona je uvijek mekšeg, sporijeg koraka, pa će bez obzira na temu ponuditi ljepotu, smirenje i poticati maštu jer za to jednostavno ostavlja dovoljno vemena.


Danas su u svakom kazalištu nezaobilazne društveno angažirane predstave. Nesumnjivo su potrebne, ali, isto tako potrebno nam je i malo bijega od stvarnosti, malo čarolije i snova, uvjerena je lutkarica.
Po njezinu sudu, spoj igrane i animirane predstave koji se također često koristi veoma je dobar, ali lutka ne smije biti potisnuta.
Kod čiste animacije pak treba posve potisnuti vlastiti ego, odnosno predati ga lutki.

Karakter lutke

- Mi u tom slučaju kroz oči lutke promatramo publiku i komuniciramo s njom. A vrlo često to radimo u timu. GKL Split je osvojio mnogo nagrada upravo za animaciju, skupno, kao ansambl, i to nije slučajno. Zna se dogoditi da jednom lutkom upravlja dvoje, troje, pa čak i četvero glumaca. Koordinacija i disciplina je presudna, ali kako sami sebe ne vidimo, uvijek zamolimo one kolege koji ne igraju da sjednu u gledalište i kažu nam kako funkcionira lutka s četiri duše.


Ali nije ni tehnička točnost sve. Mi joj moramo podariti karakter, inače bi lutkom mogao upravljati i stroj. A kada dobije karakter, može izazvati bujicu emocija i to je jako važno jer je naša pubilika najmlađa, i naš teatar joj je temelj kulture i odskočna daska za sve buduće posjete kazalištima.


Zanimalo nas je koja joj je tehnika najdraža. Alin Antunović izdvaja marionete koje pomalo izumiru. Kod preuređenja kazališta nestao je stari most za upravljanje marionetama na dugim koncima, a i one na kratkima rijetko igraju. Zna se, što je konac duži, teže je upravljati lutkom, ali i kratki konci znaju biti zamršeni ako ih ima kao u predstavi "Mala vila", gdje je Alin Antunović također osvojila jednu nagradu.


- Tu je predstavu kod nas bio postavio bugarski redatelj Slavčo Malenov. U njegovoj je zemlji tradicija lutkarstva veoma jaka. Nikada nismo imali složeniju animaciju.Uobičajeno je da marioneta pokreće udove i glavu, a ova moja je uz to pomicala sve zglobove, otvarala i zatvarala oči, podizala suknju... Nisam ni brojila koliko je to konaca bilo, kaže.
Danas su u upotrebi najčešće stolne lutke koje se kreću na različite načine i mogu se uz njih postići lijepi efekti, ali - ako nema puno konaca, zna biti puno glasova.


- Mislim da mi je zasad rekord sedam u jednoj predstavi. U "Ružnom pačetu" imam sedam lutaka i pripadajućih sedam glasova. Stalno se uskače iz lika u lik, ali, nikada ne bude zabune. Čim uzmeš lutku u ruke, ona traži svoj glas. Naravno, malo se pomognemo u takvim situacijama pa im dajemo različite karakteristke govora. Jedna će lutka govoriti dalmatinskim dijalektom, druga zagrebačkim, četvrtoj će glas biti hrapav, peta će mucati. A ako i dođe do pogreške, uvijek će uskočiti kolege, jer lutkarstvo je u prvom redu timska umjetnost - zaključuje laureatkinja.

 

Predstava je meditacija
- Prosinac je za nas najaktivniji mjesec u godini. Oko Božića i Nove godine posjeti kazalištu su najčešći, imamo prigodne izvedbe pa sam tako lani u prosincu imala pedeset izvedbi. Sad zamislite koliko je to presvlačenja i šminkanja budući da se u pojedinim predstavama mijenja nekoliko kostima i nekoliko puta se treba nanovo šminkati. Stavi, skini, stavi, skini. Je li mi teško? Nije. Gušt mi je. Dođemo i mi glumci na posao nervozni, s problemoma, katkad i zaplakani - sve je to ljudski i uobičajeno - ali na predstavi sve zaboraviš.
Mnogi za opuštanje koriste meditaciju, jogu i druge metode, a nama je predstava kao meditacija, izađeš iz nje čist od negativnih misli, kaže Alin Antunović, koja za dobro raspoloženje i kondiciju koja joj je neophodna ide na satove salse, a uz to voli i pisanje.
Upravo adaptira za kazalište jednu narodnu pripovijetku koju voli još od djetinjstva. Ako njezin rad dođe na kazališne daske, znat ćemo, za sada još nikome nije odala detalje jer osjeća taj posao kao duboko intiman.

 

Naslovnica Kultura