Kultura Kultura

'BOSONOG PO SVITU'

Kako sam u New Yorku gledao Hajduka i zaigrao picigin, u Washingtonu došao bliže Bijeloj kući od nekih naših državnika, a u Keniji našao Bosnu, otkriva Aldo Franičević

'BOSONOG PO SVITU'
Knjiga pokriva razdoblje od 2010. do 2016., tijekom kojeg je Franičević obišao Ameriku, Afriku i Baltik. A s njom kao vodičem čitatelju se lakše uputiti u svijet.

Klub Zona bio je premalen da primi sve one koji su došli na promociju zbirke putopisa "Bosonog po svitu" Alde Franičevića. Mnogi su Splićani htjeli čuti iz prve ruke anegdote s Franičevićevih brojnih globtroterskih putešestvija.

Knjiga pokriva razdoblje od 2010. do 2016., tijekom kojeg je Franičević obišao Ameriku, Afriku i Baltik. A s njom kao vodičem čitatelju se lakše uputiti u svijet.

Pričajući o Americi, autor se prisjetio istraživanja New Yorka i gubljenja na putu do Chinatowna, kao i da je prva stvar koju je, izgubivši se, vidio bio Lenjin, odnosno njegova skulptura na ulasku u Malu Ukrajinu.

- Kad smo napokon došli do Chinatowna, shvatili smo da je drukčije nego smo zamišljali. Očekivali smo ogromnu četvrt, a zapravo se radi o dva-tri bloka zgrada di se u sumnjivim uvjetima prodaje hrana koju i ovdje jedemo.

Nismo jeli nakon što smo vidjeli barbu koji je jednom rukom stavljao ribu u kese, a drugom čistio sebi prste među nogama – ispričao je Franičević i dotaknuo se "najgorih sedam dana u mom životu", kad je s prijateljem radio do 15 sati dnevno i izgubio četiri kila.

- Evo, na ovoj slici prijatelj je brojao na prste koliko sati spavanja nam je ostalo do iduće smjene. Shvatili smo da, ako me neće kapsilom odnit iz Amerike, moramo dati otkaz.

Isto tako smo shvatili da Meksikancima Amerika treba dignit spomenik, rade od jutra do mraka, a plaćeni su kao dica u Africi koja lipe patike.

Mi smo ipak imali neki izbor. Tako sam dobio posao s pogledom na 5. Aveniju kao pomoćnik pitura. Dolazi čovik, isti Reno Sinovčić. Dva metra, mrk gleda u mene.

Ja gledam kako ću ga pitat na engleskom koji mi je tad bio krnji, a on će "jesi ti onaj naš šta ga je gazda poslao". Poslovođa mi je bio Bosanac, naši ljudi su me pratili svugdi – govori Franičević i nastavlja.

- Čovik mi je odma reka da nisam tu da radim. "Ti ćeš me zabavljat". Juso, strašan navijač Hajduka. Zanimljivije mu je bilo da pričam nego da napravim nekakvu štetu. Samo sam lipija neke trakice i od toga živio tri miseca, nikad bolje u životu, svaki vikend slobodan.

Amerika mi je dala sjajan uvid u život naših ljudi vani. Bio sam u Astoriji di Hrvati žive i po 40 godina da ne govore dobar engleski. Upravo te godine Hajduk je bio dobar. Ja nisam u Splitu, Dalmaciji, a Hajduk se plasira u Euroligu.

Juso mi je dao upustva kako nać kafić "Scorpio". Igra Hajduk-Anderlecht, oblaci dima, konobarica se ne smi maknit sa šanka da slučajno ne bi prošla nekome ispred televizije. Bilo je to onda kad je Vukušić Ante dao onaj gol.

A svi ti ljudi kad je završio Hajduk samo se vratili unutra jer je igrao Dinamo. Kod njih nema regionalne pripadnosti, svima njima smo mi naši – ističe Franičević koji je zaigrao i picigin u New Yorku.

- Kao svaki pravi Dalmatinac odlučio sam vršit svetu misiju picigina po svitu. Pokušao sam nešto u Tunisu, bilo je gotovo pogubno po kontinentalce s kojima sam bio. Ovaj put sam drugog Dalmatinca imao uza se.

Uputilo nas je na prekrasnu plažu Rockaway Beach koja je kao blizu i svi se na njoj kupaju. Niti je bila blizu, niti se ko osim nas dva kupa. Bilo je jasno zašto kad je tip prošao s detektorom metala. Ponadao sam se da traži plemenite metale, ne bombu.

Krasan detalj za sjećanje, uz par ožiljaka po rebrima i bedrima od picigina – kaže putopisac koji ima još priča iz Bostona i Nijagarinih slapova "di je Tesla i dan danas faca".

Ipak, sljedeća stanica bila je Washington...

- Moj dojam je da nitko ne živi, svi dođu radit i odu navečer kući. Prekrasne bijele građevine, nema čika na podu, ali nemate osjećaj da su ljudi vezani za taj grad. Potrošili smo više para u jedan i po dan tu nego sve dotad.

Najveće postignuće bilo mi je šta sam slika "no photo" znak kraj Pentagona. I došli smo bliže Bijeloj kući nego neki naši državnici, nećemo ih imenovati mislim da znate koji – veli Franičević koji je prave putopise napisao u Africi, tj. Keniji.

Sjetio se "kobne" situacije s ebolom.

- Lito, sabor zatvoren, biće je i Mamić šutio, a sva sportska zbivanja zamrla. Naši mediji su trebali nešto čime će punit novine, a ebola je harala u tom periodu u jednom dijelu Afrike, ali daleko od nas.

Svaki dan sam dobivao poruke kako sam, nije mi bilo jasno o čemu se radi. Na kraju sam izračunao da je bliže ebola bila Španjolskoj nego meni. To je jedna stvar koja nama krivi percepciju Afrike kao takve.

Ljudi tamo stvarno umiru, ali od stvari koje našim medijima nisu atraktivne. Siromaštvo, loši higijenski uvjeti, od toga nema klikova – rekao je i sjetio se kako je našao Bosnu u Africi.

- Ne možete otić nigdje da vas Balkan ne dočeka. Bili smo po sirotištima, jedan od pastora kaže "ima ovdje djece iz Bosne". Gledam okolo, niko ne izgleda da je iz okolice Sarajeva itd. "Kakva Bosna", pitam. "Bosna".

Na kraju doznam da je Bosna jedan od tri slama u kojem žive izbjeglice. U vrime kad su kod nas bili Balkanski ratovi, u Keniji se vodio jedan ogroman plemenski rat. Jedini kontakt tim ljudima s vanjskim svijetom bio je radio.

Slamovi se zovu Ruanda, Čečenija, Bosna jer se u to vrime na tim područjima ratovalo i oni su se poistovjećivali s tim ljudima...

Za kraj još nešto nevjerojatno – Dražen Zečić u Vilniusu, tj. Litvi.

- Ja sam uvijek pegulast za poderat ili šporkat robu. To me dovelo u sitaciju da moram odvest robu kod šnajderice. Dvije starije gospođe, jedna mršava, druga korupulentija.

Shvatio sam da razume ruskog, istresao robu na stol. Pitaju me odakle si, ja da sam Hrvat, a mršava se rastopila. "Kako lijepo". I govori ona da ima jedan krasan pjevač, da se zove Dragen. Ranije navikao da misle na Dražena Petrovića kojeg obožavaju.

Govorim "Petrović". "No Petrović". "Nije valjda Žanko", pomislim i taman da će mi se upalit lampica kad čujem "imam ovu ruku, gitaru staru i dušu punu uspomena". "Pa di ste našli Zečića?!" Navodno je žena dobila izlaz iz Litve i otišla na ljetovanje kod nas. Zeko joj zapeo za oko i postao najdraži pjevač uopće. Kakav Bob Dylan...

Naslovnica Kultura