Kultura Kultura

Sicilijanska kužina

Čukundjedica u punoj autorskoj kondiciji; Camilleri osvaja nijansiranim likovima, a ima tu i riceta za prste polizati

Sicilijanska kužina

Zaista je okrepljujuće suočiti se s piscem koji je cijepljen od bilo kakvih predrasuda i u 94. godini znatiželjan bordiža kroz život bez mrvice staračke zloće

Kako ne osjećati zavist prema Andrei Camilleriju? Em je blagoslovljen spisateljskim talentom (koji ide ruku pod ruku sa željeznom radnom etikom), em mu je darovana vitalnost i u metuzalemskoj dobi (u rujnu će napuniti 94 godine).

Istini za volju, nije baš savršenog zdravlja.

Oslijepio je, pa knjige više ne može pisati nego ih diktira. Ali da kucnemo u drvo, dobro se drži. I dalje puši, na užas liječnika koji mu ništa suvislo ne mogu prigovoriti.

Što je najvažnije, sačuvao je otvorenost duha na kojoj bi mu mogli pozavidjeti dvostruko, ako ne i trostruko mlađi.


Dame i gospoda koja su tek navršila četrdesetu imaju ozbiljnih problema s razumijevanjem današnjih tinejdžera koji su "formatirani“ u ambijentu sveprisutne digitalne tehnologije.

Ponekad, zapravo vrlo često, nisu kadri čak ni valjano započeti razgovor s tom djecom jer se muče s probijanjem njima nepoznate komunikacijske šifre koju dijele pripadnici iste generacije.

Utoliko se i ne treba čuditi što Camilleri iskreno ispovijeda svoje nesnalaženje. Oduševljava, međutim, njegova potreba da uopće pokuša razumjeti dječake i djevojčice koji su od njega osamdeset (!) godina mlađi.


A sicilijanski djedica (bilo bi umjesnije zvati ga pradjedicom ili čukundjedicom) dospio je poprilično daleko u naporu da shvati suvremene klince.

Njihovo umijeće istodobnog komuniciranja na dvije ili tri razine odnosno tehnološke platforme, navelo ga je na zaključak da odrasta generacija potpuno različita od svih prethodnih.

Tako na jednom mjestu bilježi sljedeću misao: "Njega (inspektora Montalbana – op. a.) su učili da ponire u dubinu, oni su (klinci) naučili da plove otvorenim morem.“

A ta činjenica nije im ni teret ni prokletstvo, uvjeren je Camilleri. Ona dapače snaži njegovu vjeru da će mladi nadmašiti generaciju svojih roditelja.

Čekanje na krvni delikt

Taj optimizam može vas raznježiti ili nasmijati, ovisno o tome jeste li ranjivi emotivac ili tvrdokorni cinik. Ali je zaista okrepljujuće suočiti se sa starcem koji je cijepljen od bilo kakvih predrasuda i znatiželjan bordiža kroz život bez mrvice pizme.


"Zaštitna mreža“ (hrvatski prijevod potpisuje Juraj Gracin) i jest i nije tipičan roman iz serijala o inspektoru Montalbanu. Za početak, pozabavimo se jednom, ajmo reći, anomalijom.

Čitatelj će se bogami načekati krvnoga delikta koji je, kao što znamo, neizbježan sastojak svakoga krimića. Doći će i do samoga kraja razbijajući glavu pitanjem je li ga to šjor Andrea poteže za nos. No, odgađanje zločina nimalo neće naškoditi zajamčenom užitku kompulzivnog čitanja.


Istražitelj iz Vigate, izmišljenog sicilijanskog gradića, ovoga će se puta baviti uznemirujućim incidentom koji se zbio u mjesnoj školi.

Dva zakrabuljena tipa upala su na sat, održala tamo prijeteći premda ponešto zakučast i maglovit govor, a onda utekla. Kad je za njima krenuo Montalbaneov kolega Domenico Mimì Augello, oni su zapucali, da bi se na koncu ipak dokopali automobila u kojemu ih je čekao treći član bande, i klisnuli.

Dok bude tragao za maskiranim revolverašima i njihovim motivima, Montalbano će pokušavati rasvijetliti i jednu obiteljsku tajnu skrivenu u nekoliko kolutova stare filmske vrpce. Dvije priče usporedo će se odmotavati na živopisnim ulicama Vigate koja je tih dana pretvorena u filmski set, jer u gradu borave sineasti iz Švedske.


Naravno, ako je netko slučajno posumnjao, inspektor Montalbano naći će dovoljno vremena da se svakoga dana čestito pogosti. Metodični Camilleri čitatelje će upoznati sa doslovce svim pjatancama koje je njegov junak blagovao rješavajući ova dva slučaja.

Samo jedan obrok bio je mesni, sve ostale darovalo je more. Pritom treba reći i to da se istražitelj nije gostio oboritom ribom ili rakovima, nego skromnim sastojcima sicilijanske cucine povere od kojih su gostioničar Enzo i Montalbanova dvorkinja Adeline spravili delicije za prste polizati.


"Zaštitna mreža“ libar je pisca u punoj autorskoj kondiciji. Kao i uvijek, Camilleri osvaja nijansiranim likovima, jednako onima iz stalnoga ansambla, kao i onima koji gostuju samo u ovoj priči.

Bit ću sasvim iskren, kriminalistička intriga meni je tek četvrti razlog zašto redovito posežem za svakom novom knjigom ovog autora.

Camilleri me prije svega zanima kao suptilni psiholog, zatim kao vrlo pouzdan dijagnostičar društvenog trenutka, potom kao oduševljeni gurman, pa tek onda kao vješti kombinator dopadljivih zapleta.

Investirati u knjigu ovog otočanina bodulski je šparan potez: platite jednu, a dobijete ih zapravo četiri, i to različitih žanrova. I vjerujte mi na riječ, svaka će vas razveseliti.

Naslovnica Kultura