Dalmacija Split

'Politika je uvijek iznad nas'

'Kakve su to sad nebuloze o tunelu kroz Kozjak i mostu preko Barbarinca?': ugledni arhitekt Dinko Kovačić osvrće se na grandiozne planove koji bi trebali promijeniti lice Splita

'Politika je uvijek iznad nas'

Akademik Dinko Kovačić dobitnik je nagrade "Viktor Kovačić" Udruženja hrvatskih arhitekata za životno djelo kao jedan od najvažnijih splitskih i hrvatskih arhitekata 20. stoljeća te predstavnik kritičkog regionalizma koji je stvorio jedinstvena i vrijedna djela koja su hrvatsku arhitekturu pozicionirala na svjetskoj karti.

To je jedno od brojnih priznanja ovom arhitektu, koji je jedinstven i po tome što je često predstavljen time da voli ljude i ptice. Te ljubavi duboko su utjecale na njegovo shvaćanje arhitekture kojoj je zadatak proizvodnja radosti. Dr. Vesna Perkovićupravo piše biografski znanstveni rad o Kovačiću, a on nam kaže kako bi radije napisao kratke priče iz djetinjstva i mladih dana koje su formirale njegov životni i profesionalni put.

– Rano sam ostao bez majke, a otac mi je bio pomorski kapetan. Nisam imao babu, didu, brata, sestru… Kroz neke svoje odluke kao stepenice sam gradio život. U dobi od osam i pol godina donosio sam životne odluke. Kad bi me boljelo, ja bih legao. Kad bi mi se išlo u školu, išao bih. Čovjek ima reflekse da mora nešto voljeti. Kad se izmaklo sve ispred mene što sam mogao voljeti, onda mi je preostalo da volim ljude i zato sam uvijek beskrajno vezan za njih. I volim ptice. Njima sam zahvalan i istinski ih volim.

Kad se prvi put javila ljubav prema pticama?

– Meni je otac bio kapetan i svome je jedincu sve donosio. Jedan dječak iz susjedstva donio mi je za rođendan, treći ili četvrti, krletku i tića. Ne sjećam se toga, ali otac mi je rekao da sam ostavio sve igračke i uzeo tića kao da me je struja uhvatila. Od tada ga više nikad nisam ispuštao. Na fakultetu, u vojsci, svugdje sam nosio ptice sa sobom.

Jeste li što učili od ptica, njihove gradnje gnijezda? Kako je došlo do spoja arhitekture i ptica?

– Mislim da se sve ljubavi u životu nadopunjuju, jedno oduševljenje pomaže drugome. Jedna moja ljubav je nogomet, bio sam loš igračić, ali s velikim srcem. Uz to, tići, karte, pjesma, prijateljstva… Sve to stoji u meni sabiveno, kao fete u naranči. I jedno drugo podržava. Ptice direktno nemaju veze s arhitekturom, ali za početak bilo čega, najprije treba izgraditi radost. Ona je podloga za svaki posao.

Mene je put slučajno doveo do ovog zanimanja. A onda, kad voliš zanimanje, više nikad u životu nećeš raditi, nego samo voliš. Tako da nikad u životu nisam rekao da sam se umorio. Ja razumijem onoga koji se umori jer kopa kanal, ili ore zemlju. Meni je uvijek bilo malo, jer sam volio, volio i još sam volio.

Studentima sam govorio: ja vas neću učiti, nego ću vam gledati objasniti kako doći na staze oduševljenja. Najprije dolazi znanje, jer ne možeš projektirati školu, a da ne znaš. Ali to je malo. Pročitaš smjernice gdje nešto piše, razgovaraš s ljudima. No, još je sve to malo. Dok ne dođeš u stanje da je to tvoje uvjerenje. Uvjerenjem se baviš, baviš, baviš... I, garantirano, u jednom trenutku odraste, kao plod kad se rastvori. To je stanje oduševljenja. Onda si nepobjediv.

Jeste li zadovoljni onim što ste ostavili u trajnost?

– Apsolutno sam zadovoljan, kad se okrenem za vlastitom brazdom, čini mi se da sam najsretniji što znam da me nitko ni na što nije prisilio. Nema ničega ni na jednoj kući na što ja stvarno nisam pristao. Nije bilo nikakvih ustupaka ni za kakav novac. Samo sam radio ono gdje su me vodila moja uvjerenja. To je bio nekakav brid.

Ipak, što više starim, sve me više raduje profesorski dio mojeg posla. Mislim da sam tu sebi izgradio sreću. Zahvalnost i poštovanje mojih studenata izuzetno mi gode. Svaki put predavanje sam završavao stihovima Tina Ujevića: "A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu bila bi vedrina, kristalna kocka vedrine." Jer i najbolje će se kuće srušiti, pokvariti, nadograditi, a trag u ljudima je vječan. Svoje studente nisam učio, ja sam ih odgajao.

Doživio sam od njih dirljive izljeve zahvalnosti, a ispričat ću jedan. Prije dva mjeseca navršio sam osamdeseti rođendan. Promislio sam – kad ću više, ako ne sad? Skupio sam u "Gusara" 158 ljudi koje istinski volim i za koje sam uvjeren da vole mene. Tamo su, dakako, bili i moji studenti.

Onda su rekli da će mi nešto darovati. Pomislio sam: Što se može darovati starcu od osamdeset godina? A dobio sam najvrjedniji dar na svijetu. Studenti su svome profi darovali – živo stablo. Ukopali smo ga u Čaporicama, tamo je jedno domaćinstvo koje se bavi ugostiteljstvom. Zove se "profino stablo". Jer su kazali, imali smo puno profesora, a samo jednoga profu. Ja bih sada mogao plakati od kristalno čiste radosti. Da su mi dali prekooceanski brod pun zlata, vrjednije mi je ovo stablo.

Rekao sam im onda: "Ljudi, hvala vam, ali ja ga neću ispred kuće posaditi. Ja putujem, tko zna što će onda biti."
Oni su mi rekli: "Ne, posadit ćemo ga u Čaporicama. Dok je vas, idemo ga zalivati (što podrazumijeva piti), a mi vam garantiramo da ćemo uvik zalivati i posjećivati profino stablo." To je neka naročitost koju samo sretnici mogu zavrijediti.

Kazali ste kako su se ljudi u prijašnjem sistemu masovno doseljavali u Split bez uputa za upotrebu grada. Kakva bi se uputa za upotrebu današnjega grada mogla primijeniti?

– Onoliko koliko se promijenilo društvo, toliko su se promijenile kuće. Sada je postalo važnije pokazati nego biti. Ako govorimo o turizmu, hoteli su se transformirali u čiste pozornice, nabijaju se zvjezdice. Suštinu je zamijenila izglancana površina. Sreću zamjenjuje zadovoljstvo. Razlika između sreće i zadovoljstva je u tome što je sreća bit, ona duboko stanuje u tvojoj podsvijesti, a zadovoljstvo se može dohvatiti najobičnijim čulima i možeš ga kupiti za novac.

Kad su izblijedjeli odnosi među ljudima, nastala je pukotina u dobroti. Uletjela je osamostaljena ljepota koja je postala sama sebi svrha. Mislim iz osobnog iskustva da osamostaljena ljepota ubija dugoročno. Ona je hladna. Ona pravi predispozicije za siromašniji život. Nastao je jedan natjecateljski duh koji više ne gradi kuću kao dom, nego kao prostor za nastup, kao pozornicu. Zato su sada ogromne staklene stijenke, na njih puca genijalan pogled. U nekim starim vremenima pričalo se: u mome dvoru ima trideset duša. Brojale su se duše, prisustvo i blizina grijali su ljude. U doba kad se promijenio naš habitus, struktura našega bića i razmišljanja, onda smo se počeli kao gušterice grijati na suncu.

Može li i takvo stanje biti motivirajuće za arhitekte?

– Nastupila je golema količina ljudi s golemom količinom love. Njihove financijske mogućnosti nadilaze kvalitetu njihovih želja. Arhitektima ponekad tolika sloboda odgovara, jer ovaj kaže: daj mi još veći dnevni boravak, daj mi još veće staklo. Jer on to može. On ne zna brid svojih želja. Ja sam se ponekad našao u tim situacijama. Sad, kad pravim nekakvu životnu rekapitulaciju, onda upravo mislim na odgovaranje potrebama nekih tako sličnih ljudi.

I na kuće koje su mi dale strašne nagrade, koje su publicirane, koje su ljudi slikavali, studenti obilazili, ali u njima ne stanuje sreća. Jednostavno zato što čovjek ima svoju auru, kojom treba ispuniti svaki kubični centimetar prostora, da ne govorim tko zna koliko čestica tvoje aure bježi kroz onu veliku staklenu šajbu.

Govorite zajedno s vašim kolegama već skoro dvadeset godina da bi trebalo vratiti urbanistički zavod u Splitu. Ali to se, unatoč nekim obećanjima političara, nikako ne događa. Kako to?

– Ja sam domoljub i ništa više nemam od nikakve politike. Meni ovo što se događa sliči na "Jadranske susrete", na potezanje konopa, gdje 50 posto vuče ovamo, a 50 posto onamo. Napinju se, reže, a konop stoji na mjestu. Htjeli mi ili ne, politika je uvijek iznad nas. Oni određuju društvo. Nutkaju im se oni koji u ime akvizicije osobnoga posla govore o nekim planovima za budućnost. Koju budućnost, kad razgovaraš s čovjekom koji je na mandatu od četiri godine? Na početku on a priori mijenja sve što je bilo prije njega. Počinje nešto raditi, a već se drugi pripremaju kako će to što je postavio skidati kako bi počeli iznova.

Dakle, urbanistički institut može se napraviti u raju i tamo će biti savršen. On će funkcionirati kao jedne tračnice po kojima će naprijed hodati svaka politika i gradonačelnik i odrađivati svoju dionicu. Ali ako mi idemo naprijed-natrag, tapkamo u mjestu. Jer kakve su sad nebuloze o tunelu kroz Kozjak, mostu preko Barbarinca… Tko i kad? U ovim vremenima nemamo urbanističkog zavoda. Biroići, kruh da bi jeli, moraju raditi izmjene provedbenih plančića, to je doseg. A da bi se napravilo nešto što bi bilo konstanta, to ne postoji.

Kako gledate na pokušaje da se odrede dalekosežne stvari, kao premještanje kolodvora u Kopilicu ili uređenje istočne obale gradske luke, bez urbanističkog zavoda?

– Ja nemam pojma tko o tome misli i s kojim pravom. To bi morao biti urbanistički autoritet. Ali nije čudno da ni jedan grad toga više nema. Sve se rasparčalo po urbanističkim biroima koji imaju četiri čovjeka.

Što je, po vašem mišljenju, Split 3? Vaša se interpretacija razlikuje od nekih koje se pojavljuju...

– On nikad nije bio grad, niti je zamišljen da bude grad. Moje je mišljenje da je to bila samo jedna farsa. Danas se priča o nekim ljupkim stazicama i Amerikancu koji govori o sretnim pješacima. Koji pješaci? Cijeli Split 3 izgleda kao parkirani kruzeri. Koji je to grad bez tržnice? Mislim da bi Split 3 morao imati tržnicu ako ima pretenzije da ima gradska obilježja. Split 3 je pun nekakvih pričica koje nemaju uporišta.

Ako stanuješ u Ljubićevoj, moraš ići na Sućidar da bi kupio salatu. Split 3 nije grad, nego je slijed stambenih ulica koje su loše povezane. Iz Ljubićeve ulice do Dinka Šimunovića možeš ići samo helikopterom ili autom. Do Papandopulove također, a mi govorimo lirske laži o bezbrižnoj dječici. Gdje im je pošteno igralište? To je bespuće nad kojim kruže ptice grabljivice, profiteri. Mislim da su odvratni sa svojim nastojanjima, ali ne čudi me što nadlijeću svaki nedovršeni komadić.

Ali decentralizacija Splita se planirala napraviti sa Splitom 3, sa sadržajima kao što su poslovni centar, administrativni, kazalište, koncertna dvorana?

– To nije nikad trebalo biti napravljeno. Ali je bilo ponuđeno u priči, u nekakvoj laži radi oficirske invazije u vrijeme hrvatskog proljeća, kad je atmosfera bila napeta. Koji to grad ima decentralizaciju? Nitko ne pretendira na to da Novi Zagreb bude grad, a ima sva obilježja koja mu trebaju. Ali još uvijek je to dio Zagreba. Ovdje je netko kazao, darovat ćemo Splitu grad, a u njega će ući nekoliko tisuća i tisuća vojnih lica. Da ne bi izgledalo, u napetim političkim godinama, da će se graditi vojno naselje, reklo se – napravit ćemo grad. A mi smo zagucali. I u jednom trenutku, kad su zadovoljili potrebe stanovanja, netko je rekao: Dalje nećemo!

Lokaciju za kazalište i koncertnu dvoranu i administraciju s četiri nebodera u planu su stavili izdvojenu, tako da se stanovanje može izgraditi bez tih sadržaja. Poduzeće za izgradnju Splita je reklo: Što će nam to? Jozo Vojnović je otišao, Slovenci su rekli: Što ćemo s tim, odbacimo to. Split 3 bio je koncipiran da se može napraviti rez i ostaviti stanovanje, stanovanje, stanovanje… Sreća da je došla Boškovićeva ulica, koju je projektirao Svarčić, a koja je prihvatila izvjesna obilježja nekoga centra, ali tržnica još ne postoji.

Nažalost, nikad nisu postavljene ni skulpture koje su u ono doba bile izrađene za javne prostore Splita 3. Ali čini mi se da sada imamo pametnoga gradonačelnika, s kojim ću osobno razgovarati. Imamo Umjetničku akademiju, velikoga Vaska Lipovca... Pa nemojmo stalno raditi neke biste ili spomenike. Zašto skulpturama tih ljudi ne okitimo naš grad? Nisu potrebna velika sredstva da se to postavi. Zapelo se za fontanu, ona bi bila skuplja tri puta od nekih realizacija istinske umjetnosti.

Kako gledate na problem gradske jezgre, koja je opustjela, na iseljavanje ljudi?

– Varoš se nije pustilo da odrasta kao što grad odrasta, nego ga se konzerviralo. Na jednome davnom sastanku na Savjetu za urbanizam netko je rekao kako bi bilo dobro da kroz Varoš idu djevojke u narodnim nošnjama i dijele turistima smokve. Nasmijali smo se. Ali danas je to. Vidiš kako stoje Dioklecijanovi vojnici, što je ono? To je eskalacija osamostaljene ljepote, kič više nije pojedinačan, nego je postao društveni program. Sve je piturano i obnovljeno, a nema ni jedno prezime na vratima. Ima pet zvjezdica, tri zvjezdice… To je jedino mjerilo. Ja samo mislim, to je trend i tako mora biti. Mene više čudi što je to sveučilišni kampus.

Zašto je kampus problematičan?

– Tko ima pravo meni starcu oduzeti da mi prolaze lijepe djevojčice prema fakultetima po gradu? Skupili su mladost. Sva zabava, sav sport, sve stanovanje studenata u domu zbilo se na jednome mjestu. Ta mladost koja bi cirkulirala preko Pjace i po gradu bila bi dio svih nas. Sad su nam kuće opustjele. I ljudi su opustjeli. Ja tamo stojim, mogu pozdraviti samo nekog staroga. Mladost ne postoji. To je kao da su šumi oduzeli ptice.

Pitao sam takozvane mudre ljude što je to kampus, nitko mi nije znao odgovoriti, osim s nekim praktičnim razlozima. To je apsolutna jednostranost. Praktičnost nije jedini element kojim bi se zadovoljio sretan život. Kampus Rijeka, Kampus Zagreb… Kad svuda dođu kampusi, ostarjet će i osiromašiti gradovi. Sad se čude što u Dioklecijanovoj palači nema ljudi. Mene više čudi što u gradu nema mladosti.

Kakav je osjećaj sjediti na Pjaci ljeti, kad je puno turista, ili kad je grad prazan izvan sezone?

– Meni je uvijek dobro. To mi je isto kao da me se pita kakav je osjećaj sjediti iza stakla kad puše bura, pada kiša ili kad je lijep proljetni dan. To je uvijek meni moja Pjaca. I to su uvijek mijene bez kojih čak ne bi valjalo.

Sjedim na Pjaci da budem na svome jer tamo osjećam da je moj stol. Moja pločica, moje fasade i moji ljudi. Sjedim tamo i pozdravljam ljude. Hranim se pozdravima kao kitovi planktonima. Svaki pozdrav, jedan pozitivan impuls i idem kući sretan.

Beskrajno sam zahvalan Alenki, Nevenu i Borisu

U mome životu postoje tri osobe kojima sam beskrajno zahvalan. Sam sam odlučivao hoću li taj dan ići u školu. Ako je bilo lijepo vrijeme, išao bih u tiće. Izbačen sam iz škole. Dogodine sam išao ponovno i bio isti. Dok me nije dotakla moja dobra vila, moja razrednica Alenka Jurić, koja mi je dala ruku kad sam bio na dnu provalije. Vidjela je posrnulog dječaka, stavila mi ruku na rame i rekla: "Dinko, gotov si. Poslušaj me."

Sada se sjećam bljeska njezinih očiju. Shvatio sam ozbiljnost obećanja, taj dan postao sam čovjek. Meni je vjerojatno ta njena struja izgledala kao trafostanica pa sam je toliko ozbiljno shvatio. Otišao sam doma i učio, učio… I danas znam sve latinske konjugacije i deklinacije.

Kasnije sam na fakultetu crtao bolje od ostalih, što me je izdvajalo i protežiralo, sve mi je išlo glatko, ali nisam znao što je oduševljenje. Lijepo sam crtao, ali to je ništa. A onda su došla dva moja učitelja, Neven Šegvić i Boris Magaš.
S nekoliko rečenica Magaš mi je poput razrednice aktivirao svijest čime se trebam baviti. Postalo mi je jasno da arhitektura, kako je netko rekao, nije dekoracija, nego komunikacija.

Olako rasipamo nacionalno blago

Moj tekst koji sam objavio u "Slobodnoj" Urbanistički institut Slovenije preveo je na njihov jezik. U njemu sam se suprotstavio strašnoj činjenici da u našem gradu 50. godišnjicu Splita 3 slavi urbanist iz Slovenije, gradonačelnik iz Slovenije, da je sponzor veleposlanik Republike Slovenije, dok se doprinos naših arhitekata ignorirao.

Urbanistički institut Slovenije objavio je moj tekst u svojem godišnjaku dajući do znanja da oni apsolutno nemaju veze s takvim postupkom. Jer je njihov urbanist Braco Mušić sam naglasio da je arhitektura koju smo projektirali podigla urbanizam na postignutu razinu.

Apsurdno je da na takvoj izložbi u Splitu stoji fotografija samo s potpisom djevojke koja ju je napravila, a u isto vrijeme u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku (MOMA) bila je dotična fotografija s punim imenom, prezimenom i godinom rođenja projektanata.

Kuću koju sam projektirao nitko mi ne može oduzeti, ali stvar je jednoga fakulteta, jednoga grada i jedne države da se nacionalno blago ne smije rasipati u ime nečijeg koristoljublja. Bogu hvala, novi je rektor i novi dekan arhitekture, pa se nadam da se ovakve greške neće ponoviti.

Naslovnica Split