Dalmacija Split županija

uspomena na posebnu otočku

Petsa Avila, žena čiji je život vrijedan romana: tri puta se udavala, trbuhom za kruhom odlazila u Njemačku i Ameriku, a život joj je obilježila velika tragedija

uspomena na posebnu otočku
U SAD-u je završila frizersku školu, s vremenom se zaposlila kod kćerke u 'Yelka Day Spa' i, kažu, zarađivala jako puno... I od pokislog miša znala je napraviti prekrasnu osobuSuprug Amerikanac i Petsa voljeli su hvarsku 'Malu Veneciju'. Znala je reći: 'Closest to the heaven', da su tu najbliže nebu

Mada se Petsa Avila iz Vrboske na otoku Hvaru nedavno, u 84. godini života, dogovarala sa svojom kćerkom Jelkom, koja živi u San Joseu (Kalifornija), da će tijekom ovoga mjeseca putovati u Španjolsku, Portgual i Maroko, to se ipak nije dogodilo.

U toj namjeri, nažalost, spriječila ju je iznenadna smrt, iako je izgledala potpuno zdrava, puna energije. Svakodnevno je pješačila kilometrima i bila u pokretu, ali ova izvanredna žena, majka, baka i prijateljica proživjela je vrlo zanimljiv život, mnogi kažu da je vrijedan romana.

Naime, Petsa se rodila 1935. godine u Šapcu (Srbija), u izrazito siromašnoj obitelji, tako da je bilo i gladi, posebno tijekom 2. svjetskog rata. Završila je samo četiri razreda osnovne škole i nerijetko prepričavala kako su joj jednom prigodom nešto bogatija djeca dala punu torbu darova (hranu, odjeću i obuću).

Bila je presretna i to nikad nije zaboravila. Potaknuta takvom dobrotom i vrlo vješta s rukama, uvijek je pomagala ljudima kojima je pomoć bila neophodna, a rado im je dijelila i savjete kako je poželjno živjeti.

- Kao mlada žena aktivno se bavila sportom, imala je karijeru istaknute triatlonke, srednjoprugašice, koja je nastupala čak i za reprezentaciju Srbije. Plesala je u folkloru.

Bila je sićušna i krhka, pa je kao mladu djevojku nisu htjeli zaposliti u "Zorku" iz Šapca, međutim, ona je napisala pismo tadašnjem predsjedniku države Josipu Brozu Titu i tražila pomoć, a direktoru rekla ne samo da će je morati zaposliti, nego da će je on još i pitati koji posao želi raditi. Uskoro je stigla naredba svisoka i "mala je bila zaposlena", što zapravo oslikava njezin karakter, upornost da uspije u životu – kaže njezina kći Jelka Vraničić.

Hvarski Poljičanin, pok. Barnaba Vraničić, kao mladić služio je ratnu mornaricu u Šapcu i zagledao se u zgodnu Petsu. Kada se vratio kući, ljubavna pisma s ćirilice mu je prevodio njegov susjed, sada već pok. Dragomir Matković.

Sudbina je bila takva, vjenčali su se kada je imala samo 18 godina, a zajednički život nastavili na škoju. Petsa je bila skromna, velikodušna i nadasve radišna. Nosila je kiće na leđima, sić vode na glavi, kopala, žanjala lavandu i hranila životinje. Ribala je skaline, prala robu na ruke, redila kuću... Ništa joj nije bilo teško, pa ju je Barnabina majka obožavala.

Ipak, život u Poljicima bio je za nju nešto sasvim novo. Jednom prilikom se opila prošekom govoreći "ma kako je slatko, a išempijalo me".

No, onu pravu ljepotu života osjetila je tek rođenjem kćeri Jelke (1955.) i sina Zdravka (1960.), ali nedugo zatim svi su se zajedno "trbuhom za kruhom" preselili u Knjaževac (Srbija). Petsa se ubrzo zaposlila u tvornici obuće "Leda", bila je odlična radnica, uvijek ispunjavala normu. Brza i spretna.

Kući je kuhala i vodila brigu o djeci. Voljela je i dobro izgledati, fino se obući. Uvijek je držala do sebe, nije imala puno odjeće, ali je sve moralo biti skladno složeno.

Barnabu je ipak vukao zov rodnoga škoja, imao je žive roditelje i želio se vratiti doma. A onda se to i dogodilo nakon punih deset godina. Petsa se zaposlila kao šefica sobarica u hotelu "Faros", ali ubrzo se rastala od supruga.

Zatim 1976. odlazi kod sestre u Njemačku i počinje raditi u jednom restoranu. Većinu novca što je zaradila potrošila je na garderobu svoga prvog unuka Sandra. To je za nju bila najveća sreća, ali uskoro se iznenada sprema na put u Ameriku, bez znanja jezika, bez ikakve predodžbe kamo to gre.

Udala se za čovjeka iz Bosne kojega ga je upoznala preko njegove sestre koja se liječila u Zdravstvenom centru u Hvaru. No, bio je alkoholičar, pa brak nije potrajao dugo.

Ali ona je nastavila svojim putem, završila je frizersku školu, što joj je bio davni san, čak je položila i vozački ispit unatoč tome što nije baš dobro govorila engleski. S vremenom se zaposlila kod kćerke u "Yelka Day Spa" i kažu da je zarađivala jako puno, jer je i od pokislog miša znala napraviti prekrasnu osobu.

- Spomenut ću i to da je mamu pogodila najveća tragedija koja se može dogoditi jednom roditelju. Moj brat Zdravko i supruga mu Saša, tada studenti agronomije, i njihov maleni Ivan, bez svoje krivnje 1985. godine poginuli su u teškoj prometnoj nesreći kod Dugopolja. Zavladala je tuga, crnina nas je sve ovila, a ona nije imala priliku niti jednom zagrliti svog unuka. Trebalo joj je čitavo jedno desetljeće da skupi snage i posjeti sinov grob – govori Jelka.

Prije toga imala je, priča njezina kći, predosjećaj tog strašnog događaja dok se molila u crkvi. Jednom je u mislima "vidjela" svoju kuću izgorjelu do temelja osim prednjih vrata. Na pragu je stajao katolički svećenik i u ruci držao tri svijeće. Drugi put su to bile tri prekrasne ruže u punom cvatu, a onda su odjednom postale crne i klonule.

Nakon svega Jelka i njezin sin, zatim praunuci Nikolas, Adriana i Luka njoj su postali centar svijeta, središte ljubavi i pažnje.

U međuvremenu se i udala, ovaj put za predivnog čovjeka, Amerikanca Arthura Avilu, s kojim je provela punih 25 godina, najsretniji dio svoga života.

Tijekom 1994. rodila se ideja na sagrade kuću u Vrboskoj i kakva je bila odlučna, uskoro je iznad prekrasne marine niknula "Villa Jelka".

Suprug joj je, baš kao i ona, neobično volio tu hvarsku "Malu Veneciju". Znala je reći "Closest to the heaven", da su najbliže nebu, voljela je raditi s gostima, dočekivati ih, razgovarati s njima i ispraćati ih. Rado je njegovala žardinjere i unuci govorila: "Kad me tu ne bude više, ti ćeš mi zalijevati cvijeće, a ja ću te gledati odozgo."

Jelka tvrdi da je njezina mama sve u životu preživjela zahvljujući svojoj velikoj pobožnosti. Dragi Bog joj je, kaže, pomogao da preboli rak dojke, da svlada sve životne teškoće i ostane uspravna.

Bila je ponosna na svoje podrijetlo, ali je istodobno voljela svakoga. Nikada nije pravila razliku tko je tko i odakle je, ljubav prema svima bila je njezina kruna na glavi.

Ova žena egzotična imena i prezimena u zadnje vrijeme je pola godine provodila u Vrboskoj, a ostatak kod Jelke i unuka na drugom kontinentu.

Oboje su je došli ispratiti na njezino posljednje počivalište, lijes su joj položili pored njezine djece u Poljicima, Zdravka, Saše i Ivana.

Sa sobom je "ponijela" poruke i fotografije svojih najbližih, ali su ipak Adrianin crtež cvijeta ostavili za sebe, hoće ga uokviriti i ukrasiti vilu koja im ostaje u naslijeđe. A svojoj najdražoj mami, baki i prabaki poručili su neka im napokon počiva u miru.

Isus ju je, kaže njena kći Jelka, pozvao k sebi i čvrsto vjeruju u ponovni susret...

 

Naslovnica Split županija