Dalmacija Split županija

milenijske gužve

'Ubit ću se, majke mi! Moram ustati u pet da bih na posao stigla u osam...': reporter 'Slobodne' proveo je jutro u kilometarskoj koloni na istočnom ulazu u Split

milenijske gužve

'Zajeba san se, eto zašto san tu', gorko će Luka. Učinilo mu se da debela crvena crta na Google Mapsu od 'San Antonija' i nije tako strašna. Jer, ne da mu se, brate, 'okolo'. Teška je to tlaka. Rizik mu se nije isplatio. Evo ga sad u koloni kraj 'Lava'. Prva, druga. Prosječna brzina pet na sat. Do Stobreča su još dva kilometra. Stići će za 24 minute

U ponedjeljak smo krenuli iz Splita, a u srijedu smo bili u Makarskoj. Čas posla

Prvu smo noć prespavali u Dućama, a drugu na Dubcima, okupali se, obrijali, jer otkako smo krenuli lijepo smo se bili zabraditili, i u Makarsku smo ušli kao gospoda, bez da smo put iti osjetili.

Svašta se – i sami ste čitali o tome, slušali i gledali – priča o tom strašnom putu između Splita i Makarske. Malu djecu njime plaše. Govori tako jedna mater malome dok mu blitvu gura u stisnuta usta: "Ako ovo ne pojideš, stavit ću te na makarski autobus, oću, majke mi, pa ćeš ćaću i mater ko zna kad opet vidit", a mali se raskrivija od straha.

Rugaju se tako i da ćete prije pročitati "Rat i mir" nego od Splita do Makarske doći, i to bez preskakanja Tolstojevih opisa, ili da će prije Dina Levačić preplivati od Italije do Hrvatske nego što se vi prebacite preko Omiša, ili da će prije, a to je stvarno teško ruganje, Hajduk opet ući četvrtfinale Lige prvaka nego što ćete se vi probiti do Sirobuje.

Nekidan je jedna moja ispratila kćer na avion za Barcelonu. Tri ure poslije mala joj je na WhatsApp poslala sliku da su sletjeli, a ova njoj kako stoji na Strožancu i moli Boga da stigne do benzinske jer je gorivo već potrošila. A tankala je kad je pošla.

– Samo ste mi vi još falili – prva je rečenica kojom nas je dočekala Marija V. iz Bajnica.

Ustala je u pet. Da bi stigla na posao u osam.

Zakasnila je. Kao praktično svako jutro.

– Ubit ću se, majke mi – nastavlja bez da je išta više pitamo.

Ako ne prođe samoubojstvo, ubit će je šefica, tako da joj dođe na isto. A onda joj je sinulo, moglo bi, eto sreće, i od novinara biti neke koristi.

– Ajde, molin vas, objavite štagod, kad šefica vidi vaš tekst, možda mi i poviruje da ne izmišljan zašto svako jutro kasnin – očajno će Marija i, za svaki slučaj, ipak ne bi s fotografijom u medije.

Osjeća se, kaže, kao školarka. "Nastavnice, oprostite, zakasnio mi je autobus."

A takvih je doslovno pun autobus. Doslovno. Riječ je to bez koje je danas nezamisliv tinejdžerski vokabular. Doslovno.
Hodamo pokraj Prometove "šezdesetice", i to najsporije što možemo da nas može "uhvatiti", i ćakulamo s učenicima koji iz Omiša i Dugoga Rata idu na školovanje u Split. Vaš reporter mnogima poznaje roditelje. S njima je nekoć, ima tome i trideset godina, istom rutom svakodnevno prolazio. I stizali bismo za otprilike 40 minuta.

– Ma, je?! – čude se današnji đaci.

– Doslovno! – rugamo im se.

Uostalom, u Omišu imaju srednju školu, koji ih je vrag tjerao u Split. Pa sad svaki dan u autobusu, kad je jutarnja smjena, provedu po tri sata. Doslovno.

Ako je već školu moguće birati, s poslom u Hrvatskoj to ide već malo teže. A u Splitu svaki dan – doslovno! – na posao kasni na stotine ljudi. Možda i više. Ako kreneš iz smjera Solina, kasniš. Ako kreneš iz smjera Omiša, kasniš. Baš poput Marije V. koju smo već opravdali kod njezine šefice.

Luka iz Nemire čim ustane pali Google Maps. Prati debelu crvenu liniju pa najčešće ide "okolo". A "okolo" znači korištenje alternativnog pravca, onog preko Tugara, Srinjina i Žrnovnice. S više od 50 "ležećih policajaca".

– Zajeba san se, eto zašto san tu – gorko će Luka.

Učinilo mu se da debela crvena crta od "San Antonija" i nije tako strašna. Jer, ne da mu se, brate, "okolo". Teška je to tlaka.
Rizik mu se nije isplatio. Evo ga sad u koloni kraj "Lava". Prva, druga. Prosječna brzina pet na sat. Doslovno.

Do Stobreča su još dva kilometra. Stići će za 24 minute. U karuselu. Baš kao što piše na transparentu ostavljenom na ogradi uz cestu kojim su torcidaši pozivali na prošlonedjeljnu podršku Hajduku. Samo što u ovom karuselu nitko ne svira, besmisleno je, nikomu za volanom nije ni do čega. Bulje svi ti nepoznati mrtvi ljudi u prazno i vrte radiostanice. Svaka ih pjesma živcira. Isto kao voditeljica maznoga glasa koja upozorava da se "naoružaju strpljenjem jer su velike gužve na prilazima Splitu".

Provjeravaju mejlove. Statuse na društvenim mrežama. Sram ih je tagirati se. Više su dosadili svima sa svojom kuknjavom.
I dok ovi iz Omiša ili Makarske još i mogu "okolo", svima ostalima je prijelaz preko "Lava" jedini istočni ulaz u dalmatinsku metropolu. Čuj, metropolu. Grad koji se guši u dvije trake iskrpana asfalta. Po sunčanu danu, bez turista i "radova na cesti".

– Iz Podstrane sam. I ovako mi je svaki Božji dan. A najdraži su mi oni koji govore "šta ne kreneš ranije". Ne bi da je to rješenje problema. A ko bi mi onda dicu za školu spremija. Ko bi po kruv otiša. Ma, znate šta, dobro je nekidan u "Slobodnu" reka oni momak šta ga je tilo tuć na Matejuški, ništa se neće pomaknit dok ne postanemo grubi i agresivni – razgovorljivo će Ana Jovanović.

Vaš reporter je vozio iza nje. Ubacio je u ler. Izišao iz svog vozila. Došao do njezina. Porazgovarali su. Vratio se u svoje vozilo. I ostao u leru.

Imao je o čemu razmišljati, recimo o riječima gospođe Jovanović, majke dvoje male djece koja bi nepočešljana i bez marende otišla u školu kad bi se ona "digla malo ranije" da ne zakasni na posao.
Grubi, dakle, i agresivni.

Hm, hoćemo li biti grubi ako na ovome mjestu kažemo kako od splitske obilaznice, jer ona je jedino rješenje za prometni kolaps na svim prilazima gradu, neće biti ništa još ohoho godina.

Da, završit će se most iznad Cetine – onaj do znamenita tunela koji, evo, već blizu cijelo desetljeće vodi iz nigdje u ništa – a promet će se preusmjeriti "okolo". Na županijsku cestu, koja će prigodno biti prozvana državnom i koja ima više od 50 uspornika. Zašto ima toliko uspornika? Pa zato što su na tom potezu, praktično uz samu cestu, tri osnovne škole. I što je svaka vožnja iznad 40 kilometara na sat opasna za život. Doslovno.

Hm, hoćemo li biti agresivni ako na ovome mjestu kažemo kako su glavni krivci za činjenicu da od splitske obilaznice neće biti ništa još ohoho godina političari, i to svi redom, od velikih i malih, od premijera do župana, bivših i sadašnjih, koji lažu čim o obilaznici zinu. Jer im laži trebaju kako bi prikrili istinu o sebi i svojim sposobnostima.

– Evo, sad će izbori, nu plakata, na sve strane su ih zalipili, pravimo se da smo Evropa, a u biti smo Tunguzija – zaključuje Ana Jovanović.

Ako bude sreće, do 8.30 bit će na poslu, a to znači da je od kuće do kancelarije putovala – da vidimo – ravno 45 minuta. A kuća joj je tu, malo prije "Lava", na Mutograsu.

Pred stobrečkim semaforom, na raskrižju od kojega u cijeloj zemlji zagušenijega nema, cesta se širi u dvije trake. Treća, četvrta. Napokon. Motor prede u sva svoja četiri takta, a na zaslonu mobitela obavijest o statusu kolegice Vjeke:
"Ako trebate u Solin, idite brodom. Plivajte. Letite. Samo ne idite autom."

 

Naslovnica Split županija