Dalmacija Split županija

nogometni aktivizam

Upoznajte jednu od vodećih osoba velikog navijačkog pokreta: Varaju se oni koji misle da ćemo se ugasiti, cesta jest duga, ali mi ni za milimetar ne odstupamo!

nogometni aktivizam

Natalija Đukanović u Makarskoj je kronici dobila duplericu zbog nogometa. Ne, nema ona veze sa Svjetskim prvenstvom, nije djevojka nekog vatrenog dečka, niti ga traži, a nije ni cura s Instagrama - iako bi bez problema mogla biti i uvjereni smo da bi imala na tisuće pratitelja - utegnuta u "kockice". Natalija Đukanović, Tučepljanka na čije su ime čitatelji "Kronike" već mogli naletjeti, jedna je od najaktivnijih pripadnica Našega Hajduka, dakle ne samo navijačica nego i aktivistica Udruge koja je, ma koliko god proskribirana bila od strane dokazanih kriminalaca i bjegunaca, na hrvatsku društvenu scenu donijela revoluciju ne samo upravljanja, nego i promišljanja.

Natalija se nalazi i u najužem timu ljudi koji su osmislili "Hajdukovu turu" po Splitu. Zadnji je to javno predstavljeni projekt Našeg Hajduka i naše prvo pitanje:

Kakav je interes, što kažu turisti, što vi kažete?
- Kao nekome tko radi u turizmu, iznimno je zadovoljstvo bilo pomoći i sudjelovati u kreiranju ture koja se zove Dišpet i kroz koju će Split biti predstavljen kao neodvojivi dio Hajduka, i obrnuto naravno, a koja će povijesnim vrijednostima poput Peristila, Pjace, Rive i Staroga placa dati jednu drugačiju, dimenziju, ispričanu kroz priču Hajdukovih navijača. Upravo zato, tura nije namijenjena samo turistima, nego i svima nama jer često i sami zaboravimo vrijednost nekih prostora i događaja. Svi koji su do sada bili s našim vodičima na turi bili su oduševljeni, a posebno nas veseli što smo tijekom posjeta Gornika i za njihove predstavnike organizirali Dišpet turu koja im je bila jako zanimljiva.

Radite i radili ste na više projekata izravno ili neizravno vezanih za (Naš) Hajduk, koji vam je najdraži, srcu najbliži, a kojega smatrate najvažnijim?
- Nema dvojbe da je u ovom trenutku najvažniji za Naš Hajduk i navijače Hajduka projekt otkupa dionica koji je nakon potpisivanja ugovora s Tommyem prvi veliki korak napravio kroz akciju "Ili jesmo ili nismo" koja će ostati u povijest zapisana, osim po samom trećem navijačkom dresu koji je jedinstven, i po više od četiri milijuna kuna prikupljenih u četrdesetak dana. Projekt se nastavlja kroz mjesečne i godišnje donacije pod sloganom "Za sva vrimena" koji će rezultirati trajnim spomenikom u obliku tematskog parka na Poljudu. Do kraja mjeseca stižu prvi put i NH majice od kojih će sva zarada također ići za otkup.

Osobno, iznimno mi je drago prisjetiti se samog predstavljana projekta u amfiteatru FESB-a kao i vjerujem svima koji su bili ili barem gledali video, a iskreno me razveseli i svaki put kada na društvenim mrežama vidim naše spomenice za najmlađe članove, po koji mnogi dođu iz rodilišta, jer sve što radimo u sadašnjosti upravo je usmjereno prema budućnosti.

Kakvo je stanje s tematskim parkom, kada se može očekivati realizacija njegove prve faze?
- Osnovna ideja bila je da se na jesen odnosno do kraja godine počne konkretnije raditi na samoj izvedbi parka i da na predviđenoj čestici imamo prve lopate. Trenutno je u tijeku prikupljanje i izrada sve potrebne dokumentacije, oformili smo odličan tim unutar Udruge te vanjske suradnike i izvođače pa se nadamo da ćemo u suradnji s Gradom Splitom uskoro imati konkretnije datume za početak radova, a onda i rokove za završetak parka.

Koliko će se pločica u Parku naći s imenima ljudi i navijača s Makarske rivijere, kako uopće tumačite toliku privrženost stanovnika cijele Rivijere Hajduku, iz Tučepi posebno?
- Ovako otprilike, trenutačno oko 250 ljudi sudjeluje svojim donacijama, a svi mi koji sudjelujemo u radu društava prijatelja Hajduka, kojih je na Rivijeri ukupno pet, vjerujemo da ta brojka može i mora biti veća, posebno uzmemo li u obzir broj članova. Uz to, i sama društva skupljaju donacije kroz razne akcije, pa će sasvim sigurno broj pločica biti značajan. Makarska rivijera prirodno je i geografski bliska Hajduku, a na to se naslanja i bogata navijačka tradicija koja se, izgleda, prenosi s koljena na koljeno i širi, pa nema straha da će Hajduk i dalje imati na Rivijeri svoje čvrsto uporište.

Tučepi se ističu postotkom stanovnika koji je učlanjen u DPH i mislim da nikome tko je ikad bio u Tučepima to nije neobično. Volim reći da skoro svaka kuća ima po jednu dobru hajdučku priču i da bi se iz toga mogla napisati nevjerojatna knjiga o malome mistu i velikom klubu. Pridodajmo tome i nezaboravne golove Vika Lalića i ulogu bivšega predsjednika Marina Brbića.

Odakle cura u jezgri Našega Hajduka? Odakle uopće zadojenost Hajdukom? Obitelj, prijatelji, slučajnost...?
- Moja priča s Hajdukom počinje kao valjda i tisuće drugih. Dječja fasciniranost sjevernom tribinom i atmosferom koja preraste u odlaske na utakmice, prijateljstva i način života. Od malena volim i nogomet kao samu igru, a priča Našega Hajduka i dodatna dimenzija koju ona nosi došla mi je zapravo spontano kroz anganžman u Društvu prijatelja Hajduka Tučepi i pisanje na Facebooku do operativnog sudjelovanja u radu Udruge.

Možete li objasniti našim čitateljima što znači klobučar?
- Možda je to bolje pitanje za nekoga sociologa, ali ako bih morala definirati pripisala bi njegov nastanak samom našem mentalitu koji nužno svakoga svrstava u neke kategorije. Ova kategorija, nažalost, ima negativan i pežorativan prizvuk jer se proteklih godina najčešće koristi za navijače reprezentacije koji se pojavljuju samo od prvenstva do prvenstva dok, recimo, utakmice HNLa gleda po 27 ljudi što je puno realniji odraz naše nogometne stvarnosti. Nastao je valjda jer ih dosta tijekom slavlja i gledanja utakmica nosi te predimenzionira šešire.

 

 


Ima li u vašem ormaru možda neki klobuk?
- Nemam jer mi loše pristaju...

Hajduk nije čestitao hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji na rezultatu u Rusiji prije samog finala, napadi zbog toga stizali su sa svih strana, i mnogobrojni Hajdukovi navijači smatraju da je to pogrešan način borbe protiv HNS-a, što vi mislite?
- Prije svega, odluka je to koju Hajduk kao klub donosi neovisno o ikome. Uzmemo li u obzir dosadašnje odnose s HNS-om, neispunjene zahtjeve koji su godinama, pa i nakon velikog prosvjeda na Rivi, samo mrtvo slovo na papiru, isključivanje mikrofona predsjedniku našeg Nadzornog odbora Slavenu Marasoviću na skupštini u Zagrebu, pa sve što se dogodilo u Vinkovcima na finalu kupa, a što je samo odraz svega što se događa u HNL-u iz tjedna u tjedan, pa kad tome pridodamo i ponašanje krovnog Saveza prema navijačima, razumljivo mi je da bi se čestitka iz te perspektive činila nepotrebnom, možda čak i licemjernom. Jednako tako, jasno mi je i da dio navijača, s obzirom na povijesni uspjeh nacionalne vrste, smatra to barem kulturnim.

Kako se osjećate dok gledate utakmice hrvatske nogometne reprezentacije, gledate li ih uopće?
- Nažalost, a mislim da će se s time složiti i mnogi koji dijele moje mišljenje, osjećam se razočarano, pa čak i tužno. S jedne strane imamo izniman sportski rezultat kojeg nitko ne može sporiti, a s druge strane pozadina tog rezultata leži u onome što nazivamo močvarom, a obuhvaća sami HNS, ljude koji ga vode, one koji na njih utječu, optužnice, lažna svjedočenja, utaje poreza, a s time mi se osobno teško identificirati. Utakmice koje sam gledala pratio je osjećaj da nam je oteto nešto što je u suštini, ili bi barem trebalo biti, naše i čisto.

Što mislite kako će se borba Našeg Hajduka za bolji Hajduk i pošteniji hrvatski nogomet završiti, hoće li, kako neki predviđaju, revolucija pojesti svoju djecu, poglavito sada kada je HNS ojačan s 200 milijuna kuna i slavom koja teško može izblijediti, ili će i dalje uvijek istih desetak tisuća ljudi na Poljudu pjevati "ima jedna duga cesta"?
- To o revoluciji i djeci mi se čini nevjerojatnim i gotovo nemogućim. Usporedimo li situaciju danas s vremenom kada je projekt Našeg Hajduka i socios kluba tek počinjao, napravljeni su veliki i značajni koraci u ne tako puno vremena. Hajduk je zahvaljujući svojim navijačima spašen iz ralja politike i kojekakvih utjecaja i kao što to često ponavljamo kroči tom dugom cestom čista srca i obraza i od toga nema odstupanja, niti milimetra niti minute. To je postulat na kojem počiva cijela borba, a koji u mnogočemu nadilazi sami nogomet. Zato, i zbog brojke članova, donatora, konstantnog rada na raznim projektima, ne mislim da će se borba ugasiti.

Kako će se na rad HNS-a odraziti milijuni od svjetskog prvenstva, kako će ih rasporediti, u što uložiti ili ne uložiti, hoće li to biti za dobro cjelokupnog hrvatskog nogometa ili selektivno i kojim će se metodama služiti, to sada možemo samo nagađati.
Na nama kao navijačima je da i dalje budno bdijemo kao svojevrsni korektiv, da upozoravamo i da budemo ustrajna podrška Hajduka na tom putu. Prema podacima od prošle godine, gledanost lige, bez Hajduka, je 850 ljudi po kolu. To su porazne brojke za naciju koja se naziva nogometnom. Hajduk, s druge strane, ima prosjek od skoro 12 tisuća gledatelja po utakmici. Ne vjerujem da će itko od njih odustati od svog kluba.

Osjećate li se ponekad kao Sizif?
- Bila bi laž reći da ponekad ovo što radimo ne izgleda kao sizifovski posao, ali s druge strane donosi nemjerljive emocije i ponos na svaki pomak. Bilo bi ipak nemoguće bez čvrstog uvjerenja da smo na pravome putu i da svaku od njegovih etapa završavamo pametniji i brojniji.

A kako se osjećate kao novinar na podcastu Nogometplusa?
- S obzirom da sam novinarstvo i studirala, ne osjećam se neprirodno u toj formi mada je ona puno drugačija od svega što sam do sada radila. Emisije idu uživo, interaktivne su u smislu da voditeljima stižu pitanja gledatelja i izazov je pitati gosta sve što svi žele znati. Srećom, nemamo vremenskih ograničenja. U samim priprema emisija pomažu nam gledatelji, čitatelji Nogometplusa, ekipa s foruma i društvenih mreža, navijači nam šalju pitanja direktno i upravo to je osnovna zamisao podcasta kojega radimo kao volonteri: pitati u ime navijača Hajduka sve što želimo znati.

Je li lakše biti pred kamerom ili za tastaturom?
- Teško se odlučiti, iako, uzmemo li u obzir da kada pišem to je uvijek u svoje osobno ime i onako, što mi je na duši, to je uvijek lakše. Pred kamerama je potrebna i priprema, a važan je i odnos prema gostu kao i poštovanje prema gledateljima koji očekuju odgovore. U tom smislu, zahtjevnija je forma, mada uživam raditi oboje.

Za kraj, još jedna osjećajna: kakav je osjećaj pred novu Hajdukovu sezonu?
- Kako bih na Facebooku to nazvala – jedvačekanje. Bez obzira na okolnosti koje se gotovo svake sezone na ovaj ili onaj način promijene, taj je osjećaj uvijek isti. Nestrpljiva sam vidjeti nove igrače, trenerova dostignuća, posebno vidjeti naše mlade igrače u cijelom konceptu, a pred nama je i ljetni đir, europska pretkola... Naravno da bih, kao i svi, voljela da dočekamo i rezultat, no vjerujem da emocije navijača ne počivaju isključivo na tome jer da je tako vjerojatno ne bi bilo ni ovoga projekta ni ovoga razgovora.

 

 

Naslovnica Split županija